Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Potkožne tetovaže: (izbor: 1997.-2020.)
Erri de Luca
Pjesnik Erri De Luca bilježio je i bilježi u svoj spisateljski notes sve ono važnije što mu se za života događalo i što je susretao na svojim humanitarnim i istraživačkim putovanjima diljem bijeloga svijeta.

Ozbiljnija spisateljska karijera Erri De Luce započinje romanom Ne sada, ne ovdje, koji je objavljen u Italiji 1989. Roman je preveden na tridesetak jezika i otvorio mu je vrata na koja u svijet književnosti ulaze oni autori koji tu namjeravaju ostati do kraja života. Njihova djela, razumije se, zahvaljujući suvremenoj tehnici i tiskarskoj tehnologiji, bit će tu prisutna do vječnosti. Potvrdit će se to u narednim desetljećima koja su iznjedrila nove knjige ovog iznimno plodnog literarnom stvaraoca.

Jedna od tih svevremenskih knjiga je i zbirka poezije Potkožne tetovaže, koju je preveo i za tisak priredio Tvrtko Klarić. Sadržajan i za čitatelje poticajan pogovor o autoru i njegovom književnom stvaralaštvu napisao je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Jurić. Zahvaljujući toj dvojici vrijednih literarnih pregalaca, kultura naših prostora obogaćena je djelom koje se, uz ostalo, bavi njenom bliskom prošlošću i ljudima koji su je obilježili svojim životnim i umjetničkim postignućima.

Naslov izvornika
1. Opera sull’ acqua ; 2. Solo andata: righe che vanno troppo spesso a capo ; 3. L’ospite incallito ; 4. Bizzarie della provvidenza
Prijevod
Tvrtko Klarić
Urednik
Boris Nazansky
Naslovnica
Vinko Fišter
Dimenzije
19,5 x 13,5 cm
Broj strana
210
Nakladnik
Felsina, Zagreb, 2021.

Hrvatski jezik, latinica, tvrde korice.
Pogovor pjesničkoj knjizi „Potkožne tetovaže“ Errija De Luce, koju je priredio i preveo Tvrtko Klarić, a objavljena je istodobno, u ljeto 2021., u Zagrebu (Felsina) latinično i Novom Sadu (Kulturni centar Novog Sada) ćirilično

Ni najkraće biografske bilješke o Erriju De Luci ne mogu sakriti da imamo posla s neobično zanimljivim i neobičnim čovjekom.

Erri – kojega ću, kao i većina onih koji su se upoznali s njim uživo ili u njegovim tekstovima, jednostavno zvati tim imenom – pisac je, i to iz roda onih pisaca koji nisu mogli ne biti pisci, koji tu sudbinu nisu mogli izbjeći, nego su im se životi, nekom višom silom, prelijevali u riječi, rečenice i tekstove, u priče i stihove, očuđivali se u jeziku, govoru i pismu. Reći će jednom retrospektivno: „Bila je to porcija meni dodijeljena, nasljedstvo koje se ne može primiti i ostaviti. Od toga sam sazdan, od stranica razlistanih, a potom odloženih“

Erri je također od onih pisaca koje Englezi nazivaju „late bloomers“, jer su počeli pisati ili pak objavljivati svoja književna djela tek u zreloj dobi, ali su to „kasno cvjetanje“ nadoknadili i kvantitativno i kvalitativno, trajno obilježivši svjetsku književnost – od Miguela de Cervantesa i Daniela Defoea, preko Markiza de Sadea, do Williama Burroughsa i Charlesa Bukowskog.

Erri je, naposljetku, pisac u punom opsegu tog pojma: prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist, publicist, novinar – ponekad sve to u isti mah.

Uz materinski talijanski, odnosno standardni i napolitanski talijanski jezik, ovladao je, u klasičnoj gimnaziji, starogrčkim i latinskim, a kasnije je, gonjen znatiželjom i životnim potrebama, proširio i produbio svoje jezično znanje naučivši engleski, francuski i ruski, ali i nama sasvim egzotične jezike kao što su starohebrejski, jidiš i svahili. Samouki poliglot, koji je i pisac, morao je postati i prevodilac. Najzanimljivije je pri tome njegovo prevođenje starozavjetnih knjiga „za svoj ćeif“: kao nevjernik neobavezan dogmama, u Bibliju je uranjao i iz nje izranjao neortodoksno, i u jezičnom i u religijskom smislu, promišljajući, komentirajući, prenoseći, transformirajući i oplođujući tu važnu osnovu svjetske civilizacije i kulture. Svjetski jezici i kulture odužuju mu se: njegova su djela prevedena na više od trideset jezika.

No, iako je iznimno talentiran i vrijedan jezični, a time i kulturni radnik, Erri je u jednom dijelu života bio i fizički radnik – zidar, radnik u tvornici automobila, magacioner i kamiondžija – što je, sudeći po njegovim djelima, presudno odredilo njegov pogled na svijet i njegov temeljni ljudski stav.

Njegov senzibilitet za marginalizirane, potlačene i obespravljene zasigurno je izrastao iz tog životnog iskustva zreloga čovjeka, ali se vjerojatno začeo već u najranijoj dobi. Erri je, naime, rođen 1950. godine u Napulju i dijete je onog grubog i nježnog, tužnog i radosnog talijanskog juga koji smo upoznali zahvaljujući brojnim književnim i filmskim djelima, te njegovoj muzici, jeziku i običajima, što, doduše, često graniči s mitom, ali se ipak konkretizira u ličnostima kao što su Erri ili nemirni napolitanski duhovi poput Giordana Bruna i Giambattiste Vica ili, u naše vrijeme, Elene Ferrante i Roberta Saviana. Doživljeno siromaštvo i nepravde vježbaju te južnjake za skromnost i poniznost, ali također izoštravaju osjećaj za društvenu pravednost, koji se artikulira putem kršćanstva ili putem komunizma ili, nerijetko, obama putevima. Erri je „pravi Južnjak“, Napolitanac „sa dna kace“. On sam je to potvrdio u jednom razgovoru rekavši: „Napulj je moje podrijetlo, moj prvi jezik, sjedište mojih prvih osjećaja pravde, suosjećanja, ljutnje, srama. Imam napuljski živčani sustav, prilagođenu napetost naroda koji je živio na seizmičkome mjestu i mjestu katastrofalnih vulkanskih aktivnosti. Svetac zaštitnik, Sveti Gennaro, specijalist je erupcije, njegov kip donio je narod u procesiji protiv nadolazeće lave. Više od rodnoga grada, Napulj je za mene bio razlog, uzrok. Zato sam ja jedan od njegovih učinaka. Ja ne živim u Napulju od osamnaeste godine, ali to mjesto je moj zaštitni znak.“

Južnjački strastven, drčan, ali suptilan, u svijetu koji funkcionira po principu moći i koji uspjehe i neuspjehe raspodjeljuje više prema sreći i nesreći rođenja nego prema mogućnostima i potrebama ili prema radu i trudu, Erri se, po odlasku na sjever, u Rim, socijalno i politički angažirao i idejno radikalizirao, te je bio aktivni član ljevičarske organizacije Lotta Continua, iz koje će kasnije, kad Erri ode drugim putem, proizaći i terorističke grupe Prima Linea i Brigate Rosse. Decenijama kasnije, eto ga, pak, u borbi za dolinu Susa na sjeveru Italije, gdje se s mnogima i različitima protivio izgradnji pruge i tunela, te prijetećoj ekološkoj katastrofi ili, njegovim riječima, „silovanju teritorija“. Za tu obranu zajedničkog i javnog dobra „nagrađen“ je optužbom i suđenjem za sabotiranje i poticanje na kazneno djelo, činjenje štete, odnosno nasilje. Na kraju je oslobođen optužbe, ali ga proces nije ušutkao; štoviše, glasno se zauzimao za zatočenike iz Val di Susa, kao što je Nicoletta Dosio, i dalje branio prava ljudi i prirode. Zauzimao se, na razne načine, i još uvijek to čini, za sve zatvorenike, kao i za globalne parije našega vremena – nesretnike zvane migrantima.

A uza sve to, još i onaj socijalno-politički angažman koji se naziva humanitarnim radom, jer koliko god bile snažne i važne javno izgovorene riječi, a Erriju ih nikada nije nedostajalo, ponekad nisu dovoljne, ni da bi se nešto promijenilo, ni da bi onaj tko ima poriv da nešto promijeni osjetio satisfakciju. Na jednom će mjestu, kroz usta Jorgea Luisa Borgesa, Erri reći: „Za diktature bijah malodušan kao i mnogi. To me ne opravdava. Biblioteke mogu ublažiti, ali ne predstavljaju olakotne okolnosti.“ Stoga osamdesetih godina Erri radi u Africi, u Tanzaniji, na izgradnji vodovoda. A devedesetih godina osvrće se na Balkan, otvorenu ranu Europe, i odlazi (trajni, nesvršeni glagol) na Balkan. Tokom i poslije posljednjih naših ratova vozi kamione s humanitarnom pomoći u Bosnu i Hercegovinu, te u Hrvatsku. Boravi najviše u Mostaru i Sarajevu. Radi i djeluje kao kamiondžija, pisac i prijatelj. A 1999. godine, kad NATO-vi bombarderi polijeću s talijanskog teritorija, iz njegove Italije, te atakiraju na stanovnike Srbije, Erri je u Beogradu. Kao što je ranije, iz ljudske solidarnosti, ali s jasnom političkom porukom, usvojio Bosnu i Hercegovinu, te Hrvatsku, njihove ljude, one koji pate, bez obzira na mračna izvorišta ratova i njihovu vojno-političku fenomenologiju – potkraj dvadesetog vijeka i Srbija postaje njegova.

Tako je Erri usvojio Balkan, onaj južnoslavenski, postjugoslavenski. Ali to nije bila neuzvraćena ljubav. Štoviše, uz istinska prijateljstva – među kojima se ističe ono s Izetom Sarajlićem, oknjiženo u Bratskim pismima (2015.) i prethodno u Lettere fraterne (2007.) – Errija je, korak po korak, što manjim (časopisnim), što većim (knjižnim) koracima, usvajala naša literarna i kulturna javnost.

Od prve njegove knjige na našim jezicima, Ti, moj, koja je objavljena u Sarajevu 1999., u prijevodu Sanje Roić, do danas, objavljen je pristojan broj Errijevih knjiga u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Ipak, veliki broj njegovih talijanskih knjiga čeka naše prijevode. Ali i kad naša „Bibliotheca Erriana“ još poraste, ova knjiga, Potkožne tetovaže, bit će po nečemu posebna. Prva je to naša knjiga s Errijevom poezijom, a osim toga, izbor i prijevod Tvrtka Klarića objavljuje se u isti mah u Zagrebu i Novom Sadu, između Hrvatske i Srbije, s Bosnom u srcu prevodioca, urednikā i izdavačā, te ovog pogovornika. I rađa se iz prijateljstva: prijateljstva ljudi, jezika i zemalja. Erri u predgovoru to dovodi do riječi: naslovljava ga „U jeziku prijateljā“ i kaže da osjeća da njegovi stihovi ovom knjigom „odlaze u goste obitelji“.

* * *

Nikad nisam fizički susreo Errija, niti smo ikad izravno razmijenili riječ, ali ga smatram prijateljem i vjerujem da nisam jedini njegov čitalac koji ga tako doživljava. Ima nešto u Errijevom spisateljskom nastupu, istupu i pristupu što ga čini prijateljem svakoga i svih. Možda to što u temelj svoje egzistencije i njenih tekstualnih očitovanja ugrađuje Drugog i druge: približavanje, zbližavanje i bliskost, a zatim prijateljstvo, bratstvo, milosrđe i solidarnost – osviještene osjećaje koji postaju etički, socijalni i politički principi i dužnosti. Tako je moguće misliti, djelovati, stvarati i živjeti samo ako se lišiš predrasuda bilo koje vrste, a Erri je, čini mi se, to postigao, što nije samo stvar bogomdanog karaktera i mentaliteta, nego i dugotrajnog rada na vlastitosti i njenom otvaranju za drugost. Biografija govori: od bauštele do Biblije, od mistrije do misterija – sve to u jednom životu, u cijelom i cjelovitom životu, prirodno i bez diskontinuiteta. Mogu ga zamisliti kako ujutro drži predavanje na nekom bibličarskom seminaru u akademiji, popodne s kamiondžijama čeka prelazak granice i zatim pije pivo s lokalcima ispred seoskog dućana, ne izdvajajući se ni svojom fizionomijom, a dan završava učestvovanjem na večeri poezije i druženjem s intelektualnom kremom metropole.

Iz te bezpredrasudnosti, sklonosti drugačijem i različitom, te vještini spajanja i pomirenja, nekako logično proistječe njegov humanitarni, humanistički i ljudski angažman, ali i njegova književnost. Isti je to Erri, uvijek zauzet za druge (jer „netko drugi postoji uvijek“, kaže on), a posebno za one čiji je glas nečujan ili ušutkan. Postaneš li, barem donekle, netko drugi, možeš tom nečujnom ili ušutkanom drugom dati glas – svojim glasom njegov glas. A Erri upravo to čini, i u svojoj poeziji. Na stranu svi njegovi prozni, esejistički, publicistički i novinarski tekstovi, te razni drugi medijski nastupi: u njegovim pjesmama, sada i našim glasom oglašenima, pronalazimo zagovor bezglasnih i njihov glas. U Potkožnim tetovažama, poeziji kao najsažetijem i najčišćem zapisu unutrašnjih gibanja, pronalazimo najsažetiji i najčišći odgovor na pitanje što ga kao čovjeka i kao pisca potiče na izlazak ususret drugima.

U jednom će svom tekstu Erri reći: „Piscu je usud namijenio mali glas u javnosti. Može ga upotrijebiti da učini nešto više od promocije vlastitih djela. Njegov okvir je riječ, prema tome zadaća mu je da štiti pravo svih da izraze svoju. Od svih na pameti su mi u prvom redu nijemi, zanijemjeli, zatočenici, oklevetani, oni što ih je obavještajna služba oklevetala, nepismeni, i svatko tko kao pridošlica jezik poznaje malo ili nikako. Prije nego što se budem morao pozabaviti vlastitim slučajem, mogu reći da sam se bavio pravom na riječ onih drugih. Ptàkh pìkha le illèm: otvaraj usta svoja za nijemoga (Izreke / Moshlé 31,8). Osim što mu je komunicirati, to je građanska dužnost pisca, glasnogovornik je onima koje ne čuju.“ Nije nevažno reći da je Erri to izgovorio branivši se na sudu, kada je obrazlagao svoj aktivistički zagovor otpora kapitalu i državi koja mu služi, kada je branio pravo na slobodu govora i slobodu uopće, branivši ne samo sebe nego i sve pisce, intelektualce i aktiviste, pa i književnost, kulturu i društvo uopće. To su, interesantno, potvrdili i državni tužitelji na izlasku s pripremnoga ročišta 2014. u Torinu, izjavivši o Erriju: „Brici u Bussolenu možemo oprostiti kad kaže da će rezati žicu, pjesniku, intelektualcu kao što je on, ne“.

Kao i njegov otac, „držao se svoje ispravnosti koja nije pravi kut u odnosu na kičmu, već oštar, uz vjetar“, što ga je dovelo i do toga da se „u poneki rat uključio (…) bez obaveze vojnog novačenja“ – u naše, balkanske ratove, naime. Ako „zov savjesti“ nije suviše otrcana sintagma, neka to bude opis Errijevih motivacija. „U godinama povratka rata u Europu bilo je važni biti tamo, u nevolji oštećenih strana“, jer „boriti se za Madrid bijaše zadaća zadana roditeljima“, onima koji su tridesetih godina dvadesetog vijeka imali priliku otići u Španjolsku i pridružiti se antifašističkoj borbi republikanaca, anarhista i komunista, a „poći u Bosnu bila je naša“. Bosance, ali i drugi napadane, ugrožavane, mučene, zaboravljane i izdavane Balkance, Erri je prepoznao kao Španjolce kasnog dvadesetog vijeka, u čijem se otporu i preživljavanju rješava sudbina čovječanstva i čovječnosti. „Vi ste bili ono mi, bezlična zamjenica bratstva“, kaže nam Erri. „Dok Europa nije gledala, vi ste bili nos, sluh, okus, dodir i vid tog odsutnog kontinenta“. Bosna i Balkan podsjećali su Europu na njenu prošlost, sadašnjost i buduće izglede, jer u vrijeme balkanskog rasapa „Europa bijaše netaknuta“, premda su njeni rasapi još bili svježi: „vode Europe još zrcale požare“.

Na Bosnu i na Balkan Erri je skretao pogled, svoj i mnogih drugih, dok su europski i svjetski moćnici odvraćali pogled ili su se žmireći uplitali u zapetljane igre moći. Stječe se utisak da je to bio jedini mogući izbor jednoga Talijana, Europljanina i građanina svijeta – „jedini pravi potez bio bi onaj protiv zidova, prisloniti uho tako snažno prisiljavajući ih da padnu“ – a ipak, samo su malobrojni odlučili da poslušaju nenaređene naredbe, za koje junakinja jedne Errijeve dramatične pjesme kaže: „Nitko mi ih nije izdavao, ali ja sam ih slušala pa sam se davala na posao“.

S obzirom na sve to, s pravom se može postaviti pitanje: da li je Errijeva poezija angažirana poezija? Da li je Erri angažirani pjesnik ili je, pak, angažirani kamiondžija i angažirani čovjek koji je, eto, i pjesnik? Na prvi pogled, suviše je suptilna njegova poezija da bismo ju mogli svrstati u kategoriju „angažirane poezije“, ako to podrazumijeva plakativne, ideološki jasno određene ili čak ideološki zagrižene pjesme koje se obično ne smatra vrhuncima literature. Međutim, ako se zapitamo da li je taj pjesnik sa svojim pjesmama i svojim pjevom imao namjeru da ponudi nešto više od vlastite refleksije, samorefleksije, i da li se svojim pjesmama i svojim pjevom zauzeo za nešto neosobno, za nekog drugog, za nešto zajedničko i opće, doprinijevši osvještavanju neosviještenih i objavljivanju neobjavljenih zala, stremeći prema ispravljanju krivog i upostavljanju pravog – odgovor će biti jasan: Erri je uzor angažiranog pjesnika. I ne samo da je angažirani pjesnik, nego je i revolucionar. Ali oprez! Revolucija je mnogo kompleksniji pojam od onoga čime se inače ilustrira društveno-političke revolucije. I za Karla Marxa, koji je mnogo toga upečatljivog napisao o ekonomskoj, političkoj i socijalnoj revoluciji, revolucija je prije svega „protest čovjeka protiv onečovječenog života“ i „radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija“, s težnjom prema ozbiljenju „čovjeka u cjelokupnom bogatstvu njegovog bića“, odnosno „bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka“. A Erri govori o „republici temeljenoj na stisku ruke, gradu bez načelnika, policije, sudca, burze“ i revoluciji kaže: „premalo, put pod noge, podrivati nije dovoljno, valja iskorijeniti iz prsa, iz disanja želju da se prihvati vlast, u protivnom sve ide ispočetka“.

Erri se ne ustručava izgovarati velike riječi, ali uspješno izbjegava političke proklamacije, a ako do njih i dogura, uklanja se autoironiji i kaže da je „stalan gost u kući revolucije“ i da je općenito gost, „okorjeli gost“, te se radije identificira s Chaplinovim Skitnicom ili Cervantesovim Don Kihotom, nego s „velikim“, „značajnim“ povijesnim figurama. I nema sumnje o tome gdje je njegovo srce, što mu je najbliže i do čega mu je najviše stalo. U jednoj pjesmi kaže: „Sjedio sam i za raskošnim stolovima, gdje se čaše zamjenjuju prema vinu i daleko elegantnija čeljad kruži naokolo poslužujući jela. Ali bolje poznajem stol za kojim se po dnu zdjele struže kruhom i ispucalim prstima, menzu s niskim klupama o podne, uzdahā postiđenih od teka.“

* * *

Bratstvo, jednakost, sloboda – tim redom bih poslagao ključne pojmove i temeljne vrijednosti Errijevog nazora na svijet i svjetovnog angažmana, što možemo očitavati i u njegovoj poeziji. Ciljam, dakako, na glasovitu parolu Francuske revolucije i lozinku svih kasnijih i današnjih istinskih revolucionara: liberté, egalité, fraternité. Pri tome su u fokusu siromašni, izbjeglice, zatočenici, silovane žene, Cigani, Židovi, rudari i drugi radnici, i bilo tko od one Isusove „najmanje braće“. U pjesmi „Podsjetnik za novogodišnju zdravicu“, Erri na potresan način, ali i duhovito, zaustavlja takozvanu „najluđu noć“ i osvrće se na one na koje se i u toj noći i u drugim noćima i danima uglavnom zaboravlja, pa tu nalazimo i „onoga čija je smjena, u vlaku, u bolnici, kuhinji, hotelu, radiju, ljevaonici, na moru, u avionu, na autocesti“, i „onoga tko suzdržava se od pića, a trudi se da sudjeluje“, i „onoga tko ne razumije viceve“, i „onoga tko bi htio zakoračiti, a ne može“, i mnoge druge. Sa svima njima – bratstvo. Za sve njih – jednakost i sloboda. A sloboda, jednakost i bratstvo nisu nešto što treba izmisliti i stvoriti, nego nešto što se prepoznaje. Oni su dani, ali se najčešće treba potruditi da bi ih se otkrilo, a često se za njih treba i boriti.

U predgovoru ovih Potkožnih tetovaža Erri kaže da je dostojanstvo obavezno, a sve ostalo može nedostajati. No, ako ljudsko dostojanstvo ne izostaje i ako ne nedostaje poštovanja ljudskog dostojanstva, ne izostaju ni bratstvo, jednakost i sloboda. I ne samo ljudsko dostojanstvo, nego i dostojanstvo svega živog, pa čak i svega što jest na bilo koji drugi način. U pjesmi „Stranica iz zoologije“ Erri sugerira: „Misli o životinji malo, i odnedavno, pripitomljenoj“, a čovjeku koji divlju životinju, zeca, promatra kao plijen Erri poručuje: „da bi ga se ubilo, potrebna je, osim puške, zavist više od divljenja“. U pjesmi „Vrednota“ sasvim je eksplicitan: „Smatram da je vrednota svaki oblik života, snijeg, jagoda, muha. Smatram da je vrednota carstvo minerala, zbor zvijezda“, a u poetsko-proznom tekstu „Gost Badnje večeri“ kaže: „Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu“.

Veličina čovjeka u kozmosu i prirodi, te veličajnost čovjekovih proizvoda, materijalnih i duhovnih, nisu razlog za umišljenost i aroganciju, nego podsjetnik na imperativ ljudskosti: obzirnost i odgovornost, a stoga i skromnost i poniznost. Uloživši tokom života mnogo energije u mišljenje i pisanje, a onda i u oknjiženje svojih misli i spisa, u djelu Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju) – objavljenom u Banja Luci 2021. godine, u prijevodu Borisa Maksimovića – Erri kaže: „Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima.“

Errijevi jezgroviti iskazi o ljudima i drugim životinjama, o biljkama i drugim bićima, o drugim stvarima i pojavama, te o cijeloj pozornici života koju zovemo prirodom, osmišljavaju, ispunjavaju smislom ono što se već odavno obesmislilo, pa se kao tehnički termin koristi u nedomišljenim znanstvenim raspravama i ideološkim prepucavanjima, a to je svetost života. Taj pojam neizbježno je religiozno ili čak kršćanski obojen. Ali Erriju, slutim, ta konotacija nije odbojna, jer – iako je nevjernik – nije indiferentan ni prema religiji, ni prema kršćanstvu. Kao njemački filozof Ernst Bloch, koji je za stvar vjere i kršćanstva učinio mnogo više od većine deklariranih i glasnih vjernika i kršćana, premda je bio nevjernik i Židov; ili kao Erriju umnogome blizak talijanski pisac i režiser Pier Paolo Pasolini sa svojim neobičnim, antiklerikalnim, ateističkim i komunističkim kršćanstvom. U spomenutoj pjesmi „Vrednota“ Erri kaže da vrednotom smatra „pretpostavku da postoji stvoritelj“, ali da je to jedna od vrednota koje nije upoznao.

Njegovo studiozno čitanje i prevođenje starozavjetnih knjiga, ali i njegove knjige kao što su Svetice sablazni i Izložena priroda, a naposljetku i brojni njegovi stihovi, svjedoče o njegovoj fascinaciji religijom, recimo, sve pjesme koje su u Potkožnim tetovažama nadnaslovljene kao „Drugovrsna divljenja“, gdje on ponovno priča biblijske priče i reinterpretira ih. S jedne strane, razlog tome može biti fascinacija jezikom religioznih tekstova i imaginarijem koji je u njemu komprimiran. S druge strane, razlog se može potražiti u etičkom, socijalnom i političkom naboju religije uopće i kršćanstva posebno, kakav inače nalazimo u latinoameričkoj teologiji oslobođenja i u mislilaca kao što su Dietrich Bonhoeffer, Jacques Ellul, Ivan Illich i Jürgen Moltmann. Biblijske junake današnjice Erri ne pronalazi po vatikanima i kaptolima, nego u krhkim čunjevima koji putuju iz Afrike u Europu, s libijske obale na otočić Lampedusu. O tome govori jezikom nalik na jezik starodrevnih biblijskih i grčkih pjesnika, pripovjedača i povjesničara, a opet: sav je od ovog vremena. S treće, pak, strane, razlog njegove fascinacije religijom može biti religija u dubljem smislu, kao povezanost ili ponovno povezivanje s onim što nadilazi naše pojedinačne egzistencije, bila to ljudskost ili priroda ili ono transcendentno, onostrano, božansko. Erri bi, kao što kaže u pjesmi „Opoziv dara“, rado pripadao „Bogu udjenutom u svim i u svakom potezu, Bogu mravā, jeguljā, pčelā, Bogu busoli i cvijetu“. Njegov slučajno stečeni drug, „Gost Badnje večeri“, kaže: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu.“

Je li, dakle, Erri vjernik ili nevjernik? Neka čitalac odluči, ako je odluka uopće potrebna. Je li Erri tradicionalist ili revolucionar? Neka čitalac odluči, razapet između „Prologa“ i „Epiloga“ Potkožnih tetovaža, između dubinskog uvažavanja i razumijevanja prošloga, u aoristu i trajnom prezentu, te promišljanja prijelomnog historijskog trenutka u pandemijskoj sezoni 2020./2021., iz čega izviru i dalekometne, budućnosne projekcije. U svakom slučaju, „tko dođe kasnije stanuje na nizbrdici“, to nam Erri mudro poručuje.

* * *

Bez namjere ulaženja u književnoteorijske rasprave, samo iz iskustva čitanja Errijeve poezije – čime krunišem, tako osjećam, dosadašnje čitanje njegovih proza – rekao bih da ne doživljavam nikakve bifurkacije ili skokove između proze i poezije, jer njegova se poezija bez otpora prelijeva u prozu kao što se u njegovim nestihovanim tekstovima proza u trenu prelijeva u poeziju. Mnoge njegove pjesme u ovoj knjizi – primjerice, one o majci i ocu – čitaju se kao pripovijesti, i to vrlo napeto štivo, a opet, nije tekuća fabula ono što ponekad frapira i grabi, a ponekad tiho mami i osvaja, nego je to svaka izbrušena misao, svaka izbrušena i u cjelinu smisla pomno položena riječ iz koje se rastvaraju svjetovi, s ponorima i visovima. Ne radi se, dakle, samo o tome da se takvi fragmenti voljom i vještinom pisca spajaju u privlačne cjeline nalik na prozu, nego i o tome da je svaki takav fragment jedna nedogledna cjelina koju možemo doživjeti i kao prozu.

Ali to ne poništava razliku između poetskog i proznog teksta: vidimo je, čujemo je, osjećamo je. Zašto se Erri, nakon dvadesetak proznih knjiga, otisnuo u poeziju i objavio od tada četiri pjesničke knjige koje mi sada, prorešetane i prosijane, dobivamo u jednoj, ovoj knjizi? Imaginirat ću odgovor: zato što je poezija – uza svu slavu, čast i hvalu proze – i za Errija zašiljeni vrh književnosti, pisane riječi, riječi uopće. Ne bi trebalo njegovu pjesmu „Plameni poredak“ uzeti kao sistematizaciju i evaluaciju književnosti, ali ne može se previdjeti njena poeziji naklona poruka: u ratnome Sarajevu – pričali su mu, a on je poentirao – u spasonosnoj vatri najprije su završili filozofi, zatim romanopisci i dramatičari, a kada je red došao na poeziju, „rat završi i poštedi je“, „plameni poredak: posljednja određena poezija, u ratu najpreča“. Kada je sve bilo na kocki i kada je to sve bilo svedeno na osnovne elemente, poezija je preživjela, zadnja u redu za krematorij. Ta uznemirujuća, u pjesničku elipsu sabijena povijest, poetski govori i o poeziji kao takvoj. Poezija je ono prvo i ono zadnje, ona začinje i nadsvođuje, jer je koncentrat jezika, misli i osjećaja. Možemo je prispodobiti blagorodnom eteričnom ulju koje s nekoliko kaplji obnavlja život, ali i ekonomičnom i razornom pismu-bombi. Poezija je – imaginiram dalje – za Errija postala lijek i otrov zato što je bliža Riječi, bezdanoj i magičnoj riječi koja okuplja, obogaćuje i dalje odašilje sve zamislive i nezamislive riječi u svim postojećim i nepostojećim jezicima. To može biti ona Riječ iz Evanđelja po Ivanu, koja bijaše u početku, i bijaše u Boga, i bijaše Bog, i po kojoj sve postade, i u kojoj bijaše život. Ali to može biti – i jest – i bilo koja riječ svakodnevna, moja, tvoja, naša, oko koje se razilazimo i susrećemo, ne razumijevamo i razumijevamo, ali je nikad ne izričemo „tek tako“. To čitam kod Errija, iščitavam iz njega i učitavam u njega.

Prevoditi takvog pisca zahtjevno je, izazovno, a možda i problematično – zamišljam, jer ne znam. Ali u onim našim prijevodima koje sam čitao pronašao sam jednaku posvećenost riječi i Riječi kakvu u svojoj čitalačkoj mašti pripisujem Erriju. Prevodili su ga, prenosili, približavali i našim ga činili Sanja Roić, Ljerka Car-Matutinović, Vanda Mikšić, Dunja Kalođera, Boris Maksimović, Miladinka Janković, Mirjana Jovanović Pisani, Vera Čertalič, a možda i neki drugi čija su mi djela promaknula. Svima njima trebamo biti zahvalni za svaku sekundu, svaku riječ, svaku misao i svaku dvojbu, sve ono što prati mučan i blažen posao prevodilaca.

Ali smatram da treba istaknuti prethodno nespomenutog Tvrtka Klarića, i to ne samo zbog ovih Potkožnih tetovaža. Tvrtko možda nije preveo najviše Errijevih riječi (to ne mogu tvrditi, jer takvom se matematikom nisam bavio), ali sam siguran da je on preveo najviše Errija, jer se, uz prijevode njegovih knjiga i brojnih zasebnih tekstova, objavljenih kojegdje, bavio i promoviranjem Errijevog djela, što u našoj kulturnoj sredini podrazumijeva prije svega ustrajnu gerilsku borbu, kao i iščitavanjem i interpretiranjem Errijevog opusa, na hranjivoj podlozi bratstva i prijateljstva. Zato mi je drago da će Tvrtkov glas biti glas Errijeve poezije na našem jeziku. Tvrtko je posvetio svaku Errijevu riječ i sliku, blagoslovio Errija našim jezikom i našim imaginarijem. Kad, osluškujući Errijeve talijanske riječi i Riječ kao takvu, umjesto onih riječi koje stoje u uličnom izlogu našeg jezika, bira „behar“, „hrbinu“, „pečal“ i „sofru“, na primjer – Tvrtko dešifrira Errija u našem jeziku i šifrira ga u drugom kodu, nukajući nas na istraživanje Errijevih zagonetki, ali i zagonetki našeg jezika. Ono što bi trebalo biti prisutno u svakom prijevodu, iako se to ne zbiva uvijek: Tvrtko stvara s Errijem, sustvara njegov tekst i kontekst, stvarajući ujedno novi tekst i kontekst.

* * *

Kao što je već rečeno, Erri je u naše živote prvo ušao kamionom, kao aktivist, kao humanitarni radnik ili naprosto kao čovjek koji je osjetio poziv da pomogne ljudima kojima je bila potrebna pomoć u presudnim momentima njihovih života i njihove povijesti.

Da je sve ostalo na tome, Erri bi s protokom vremena vjerojatno bio zaboravljen kao mnogi slični njemu ili bi ga pamtili samo oni koji su se susreli s njim i uvjerili se u njegov nesebični rad i čistoću njegovih namjera. Ali, nasreću, on je potom u naše živote ušao (i u njima ostao) i kao pisac, i to naš pisac, a ne kao još jedan pisac iz rubrike „strani pisci“ ili „prijevodna djela“. Prostor – geografski, društveni i kulturni – gdje se književno djelo i život književnika susretnu, izdvaja pisca iz svjetske književnosti i čini ga ne samo našim kao općeljudskim nego i našim u mnogo specifičnijem, mnogo intimnijem i dubljem smislu.

Dakle, da je sve ostalo na onome onomad, na njegovom aktivističko-humanitarnom angažmanu na Balkanu, vjerojatno više ne bismo znali za Errija De Lucu, niti bismo ikad doznali koliko smo mi njemu bili važni i zašto. Ali, nasreću, mi to znamo. U sarajevskom izdanju Ti, moj talijanski pisac Erri De Luca upućuje „Pozdrav čitaocu“, ovdašnjem, dakle nama, te kaže: „Bio sam triput u Veneciji, dvaput u Palermu, jednom u Sikstinskoj kapeli i nikad u Pompejima. Na tvoje tlo, u Bosnu, dolazio sam trideset puta.“ Bio bi to možda samo čudnovat iskaz jednog čudnovatog Talijana da Erri nije dodao i ovo: „Nismo mogli mirno sjediti kod kuće, to je bio najmanji zajednički razlog. Nešto smo donosili, ali to je bio samo izgovor da budemo tamo, kod tebe.“ Kod tebe, kod vas – uz mene, uz nas. Tu se otvaraju svjetovi – tu se otvara svijet: njegov svijet i naš svijet, njegov svijet za naš svijet. Tu nastaje zajednički svijet, zajedništvo: kad se ono što je, iz ovih ili onih razloga, otuđeno, razdvojeno i u sebe zatvoreno počne otvarati, međusobno uvažavati, priznavati i usvajati. U zlu, pod pritiskom nevolje, ali i u dobru, s dobrom voljom i bez obzira na zlo.

Navedeni Errijev iskaz o Italiji i Bosni (a mogli bismo također reći: o Europi i Balkanu ili o bilo kojim „njima“ i „nama“), kao o dvama svjetovima između kojih je premostiv i premošćen jaz, nipošto nije autorova samohvala ili deklaracija koja zahtijeva posebno priznanje, pohvalu i zahvalu. To je zapravo njegov izraz posebne bliskosti i zahvalnosti: zahvalan sam što su mi drugi omogućili da budem s njima i da postanem kao oni, da postanemo mi.

Stoga, parafrazirajući naslov njegova djela Ti, moj, Erriju danas možemo punih usta i nabubrelog srca reći: Ti, naš. A to se može reći samo onome tko je shvatio i životom posvjedočio staru mudrost humanizma: možeš postati i netko drugi, i još nešto možeš postati, i još nečiji možeš postati, a da ne prestaneš biti ono što si bio prije toga, ono što jesi.

Tako je Erri De Luca – ako sasvim sažmemo njegovu biografiju – Talijan i talijanski pisac, ali naš talijanski pisac i naš Talijan: naš čovjek – il nostro uomo. A to potvrđuje i njegova poezija, njegove i naše Potkožne tetovaže, više nego ikakvi pasoši i drugi dokumenti koje se može krivotvoriti.

L. 1. KUT. 62