ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1991
Autor: Domaći
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski

Izdavač: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Predgovor: Danka Damjanović, Pavle Vasić
Povez: broširan
Broj strana: 254
Bogato ilustrovano.
Format: 20,5 x 25 cm
Veoma dobro očuvana.

Branko Šotra je do današnjega dana ostao u javnosti “pokriven” grafičkim radovima, primarno onim koji govore o slavnoj revolucionarnoj epopeji, pa je ostatak njegovog bogatog slikarskog i grafičkog opusa, i oblasti primijenjene umjetnosti, ikonopisa i zidnog slikarstva, ostao praktično nepoznat široj javnosti. Šotra je zvanično stupio u likovni život na Prvoj jesenskoj izložbi radova likovnih umjetnika Drinske banovine, održanoj u Sarajevu 1932. godine. Šotra je na nekoliko ovih ulja napravio jedan snažan zaokret ka poetskom realizmu. Toj preorijentaciji nije doprinijela samo aktuelnost ove poetike u slikarstvu četvrte decenije kod nas. Geslo ove poetike ‘vraćanje prirodi, realnom i neposrednom unutarnjem životu’ odgovaralo je senzibilitetu našeg umjetnika.

Lirski zanos i ruralni motiv ubrzo će biti zamijenjeni urbanom atmosferom, ulica grada i jednom dramskom atmosferom, koja se možda može povezati sa njegovim ilegalnim radom, partijskim gardom te polugodišnjim zatvorom u Sarajevu.

Nakon početnih traženja, kako to obično biva kod većine umjetnika, Branko Šotra prelazi na sintezu i oslobađajući se učiteljskih i školskih ograničenja, počinje sam formulisati stvari, sada na ravni grafičkog prikazivanja stvari, “gde su široki potezi kristalizovani u jednu vrstu ekspresionizma blisku mazeralovskom”.

Šotra je odužio i dug socrealističkom slikarskom vremenu, i ne samo slikarskom, ili bilo bi bolje reći kako se tom svojom fazom Šotra odužio svojim ratnim drugovima i njihovim patnjama, stradanjima, ali i njihovim snovima o slobodi, pri čemu je, kao i brojni drugi umjetnici, svjesno žrtvovao svoj stil i uradio ono što je u tom trenutku od njega tražila društvena i historijska zbilja, potpun društveni angažman njegove poetike.

Na kraju treba pomenuti kako se Šotrina poetika disperzira na više tema i motiva, što su mu pojedini kritičari zamjerili kako je imao tom prilikom lutanja, pri čemu je najvrednija posljednja njegova tema hercegovačkog krša, ili krša univerzalno, u kome se nakon čvrsto stilizovanih ljudskih figura i pejzaža, koje je zamijenio oreol ekspresionizma, na njegovim grafikama, sa motivima starih stabala, nagorjelih i u fazi raspadanja, javljaju elementi antropomorfnog, fantastičnog i konačno apstraktnog slikarskog izraza. Ovo je zrela umjetnikova faza, u kojoj se Šotra iz lirskog i poetskog konačno osmjelio da od primarno slikarske tehnike zakorači u sferu produciranja umjetnosti, simboličkog čitanja znakova i motiva i uopće drugog, univerzalnijeg čitanja slikarske stvarnosti. U ovim slikama stabla zadobijaju višeznačnost, od ljudskih priviđenja do apstraktnih vertikala, moralnih, ljudskih svejedno, a gromade krša i mnoštvo oblika i linija, koje je napravilo vrijeme i atmosferilije, razlijevaju se u vječnost koja će nas nadživjeti, poništiti, kao što izostaju ljudske figure na njima.

(K-164)