Godina izdanja: 2011
Autor: Domaći
Oblast: Fotografija
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski

Nova knjiga
G7
Bilješka o autoru

Rođen je na Cetinju, 15. novembra 1967. godine. Fotografijom se amaterski bavio u srednjoj školi.

Od 1990. godine je radio kao fotograf u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju.

Osim dokumentarne fotografije koju je radio u Zavodu, učestvovao je u snimanju nekoliko monografija, kao i u snimanjima većeg broja kataloga i kalendara. Više puta je izlagao na kolektivnim izložbama u Zemlji.

Fotografiju je, kako je zapisao, doživljavao kao način bilježenja prolaznosti vremena i vid umjetnosti koji mu omogućava izražavanje unutrašnjih osećanja i ideja.

Bio je član Udruženja profesionalnih fotografa Crne Gore.

Život je izgubio, nesrećnim slučajem, 22. januara 2003. godine.



O TESTAMENTU PEĐE ĐONOVIĆA

U kompleksnim tumačenjima koja se odnose na pojam `fotografije kao umjetnosti` - rada koji umjetnici realizuju u mediju fotografije - izmedju ostalog, potenciraju se metodi istraživanja ovog medija kroz ispitivanje elemenata `likovnosti` i aktivnosti na ostvarenju narativne fotografske predstave. Upravo pomenuta dva elementa čine se osnovnim karakteristikama koncepta izložbenog projekta Pedje Djonovića, od strane autora nominovanog kao `Testament`. Ovaj naziv u domicilnoj, a i u mnogim drugim sredinama, se uglavnom identifikuje sa modelima, pravno uobličenih, personalnih oporuka čija realizacija slijedi nakon
prestanka ljudskog života. U slučaju kreativnog koncepta Pedje Djonovića, pojam `Testament` se sa sigurnošću može uopšteno tumačiti kao naslov tematskog sklopa izabranih dogadjaja iz Starog i Novog Zavjeta, koji čine osnovne djelove jednog od najznačajnijih spisa u istoriji čovječanstva - Biblije, tog `beskonačnog izvora` brojnih tema koje u svim evropskim umjetničkim epohama, stilovima, pokretima i pravcima pratimo od vremena početka ranohrišćanske umjetnosti.

Tematsku problematiku tretiranu vjekovima ne samo od strane likovnih umjetnika - krucijalna je
to tema djelovanja i brojnih značajnih kompozitora, prozaista i pjesnika, filozofa i teologa... - odabrao je Pedja Djonović, svjesno rizikujući situaciju ukojoj bi se njegov kreativni rad mogao poistovjetiti sa brojnim projektima u prošlosti od kojih su mnogi rezultirali stvaranjem niza remek-djela svjetske umjetničke kulture. Takva, eventualna situacija - zamka u koju često, svjesno ili nesvjesno, upadaju umjetnici različitih poetika, kod Pedje Djonovića, je na način dostojan svakog poštovanja, eliminisana. Njegova izuzetna senzualna i humanistička priroda, višestruki umjetniči talenat iskazan na poljima dokumentarne i umjetničke fotografije, slikarstva, dizajna, književnosti, te obrazovanje istinskog intelektualca, rezultirali su realizacijom projekta `Testament`, čije idejne tematske i likovne analize zaslužuju mnogo više pažnje, od prostorom ograničenih, komentara koji prate kataloške tekstove.

U projektu `Testament` selektirane su fotografije sa odabranim temama iz Starog i Novog Zavjeta koje su autorski signirane i mogu se pažljivom analizom precizno identifikovati. Veći dio tematskog ciklusa svoju narativnu potku temelji na dogadjajima opisanim u Novom Zavjetu. Iako odabrani biblijski tematski segmenti, transponovani u sferu vizuelnog, svjedoče o teološkoj obrazovanosti autora, njegove interpretacije dogadjaja iz burne istorije hrišćanstva nijesu motivisane religijskim stavom vjernika. Svjestan istorijske činjenice da evropska umjetnička kultura, i pored nespornog značaja antičke Grčke, dobrim dijelom počiva na postulatima hrišćanske religije, moralnim i estetskim normama hrišćanstva, Pedja Djonović preko fotografija u `Testamentu` razmatra i tumači univerzalne dualističke kategorije smisla i suštine ljudskog života - svjetlost i tama, rodjenje i smrt, početak i kraj, dobro i zlo, radost i tuga..... Ljudsku figuru u ovoj specifičnoj interpretaciji početka, trajanja i kraja, autor je eliminisao, pozicirajući kao centralno mjesto predmet koji se od vremena prvih civilizacija tretirao na poseban način. Jaje sa zametkom, iz koga će se razviti svijet, je univerzalan simbol. Mišljenje da je svijet nastao iz jajeta, primjera radi, zastupljeno je kod starih Egipćana, Feničana, Kananaca, Tibetanaca, Kelta, Vijetnamaca, Kineza i Indijaca,
Japanaca i Indonežanaca... u hrišćanstvu, ono je simbol Vaskrsenja - periodične obnove, ponovnog radjanja i obnavljanja. Jaje, kao uočljivi centralni objekat na Pedjinim fotografijama dominira kompozicijom u kojoj su, prema autorovim rafiniranim zamislima, aranžirani odredjeni materijalni objekti čija tipologija i sastav od davnina pripadaju poštovanim simbolističkim sistemima. Kamen, sa svojom heterogenom simbolikom, zbog svoje nepromjenljive prirode, prema biblijskim predanjima, simbolizuje mudrost a pripisuje mu se i najbliskija veza sa dušom. Simbolom zarobljeništva, poraza i ropstva, smatra se lanac, koji je i univerzalna oznaka veza i odnosa neba i zemlje, i uopšte uzevši, spona izmedju dvije krajnosti ili dva bića. Simbol Vaseljenske ose - klin, tumači se kao sudbina i nužnost a jedan je i od osnovnih znakova Hristovog stradanja. U hrišćanstvu, budući da iz njega izlaze i loši i dobri plodovi, drvo je slika čovjekova - posredstvom Hristove smrti na krstu i obnova, vaskrsenje. Konopcem se simbolizuje uspjeh i uspon a može predstavljati i svaki oblik veze, pa posjeduje mistične i magijske vrijednosti. Vlasi kose se često identifikuju kao simboli snage, moći i vrlina. Ova kratka analiza složenog skupa simbola na Pedjinim fotografijama, ukazuje na svu kompleksnost pristupa temama univerzalnog karaktera, gdje se autor odlučio na primjenu specifičnog modela konstrukcije scene koja ima u sebi karakter teatarskog. Relacija jajeta - centralnog objekta prema odabranim, smišljeno pozicioniranim, konstruktivnim elementima od kamena, drveta, metala, kose, slame, jasno dešifruje temu i čini je razumljivom, kako umjetnički obrazovanoj tako i najširoj lepezi publike.

Pretjerana naracija, složeni alegorijski aranžmani i naglašena ilustrativnost primijenjeni prilikom umjetničke prezentacije biblijskih tema i simbolističkih scena univerzalnog značaja, često, kako svjedoče primjeri prošlih i sadašnjih vremena, pomijeraju kod umjetnika u drugi plan elemente likovnosti. Svjestan mogućnosti degradacije kvaliteta `likovnosti` u takvom mediju kakva je fotografija, Pedja Djonović uspješno primjenjuje originalne reduktivne modele koji se mogu, dobrim dijelom, pripisati poetici Minimalarta. Sve fotografije su izradjene u crno-bijeloj tehnici a kompoziciona rješenja idu ka tako definisanom odnosu konstruktivnih elemenata gdje se, maksimalno moguće, izbjegava prenatrpanost scene. Majstorski definisan odnos `svijetlo - tamno`, redukcija scene i predmetnost u pažljivo osmišljenom
konceptu bez prisustva ljudske figure, obezbjedjuju umjetničkom projektu `Testament` istinsku suštinu drame nasuprot melodramatičnim efektima, dominantu kompleksnog filozofskog karaktera, nad patetičnošću isključivo vjerske propagandne slike, i likovne atribute koji se ne udvaraju populistčkim očekivanjima i zahtjevima široke publike.

`Testament` Pedje Djonovića, kako ovi sažeti analitički komentari pokazuju, ne predstavlja samo
izložbu djela potencirane `likovnosti` - u pitanju je i jedna kompleksna, ali i krajnje razumljiva, filozofska i humanistička vizija u okviru koje autor na originalan način, koristeći biblijske teme i jezik univerzalnih simbola, tumači svijet i nas u njemu.

Na kraju ovog kataloškog komentara, podsjetimo se i citirajmo riječi Pedje Djonovića zapisane povodom posthumnog priznanja princeze Ksenije za majstora umjetničke fotografije : `I šteta je što takva priznaja obično dolaze kasno po onoga ko ih dobije i što taj nikad ne uspijeva da uživa u saznanju da je priznat. No to je još jedno od nepisanih pravila`. Izrečeno i napisano neosporno se može upotrijebiti u ocjeni umjetničkog kvaliteta projekta `Testament` i svaki dalji komentar je suvišan.

Aleksandar Čilikov
- istoričar umjetnosti -





Projekat fotografika Testament Peđe Đonovića čine biblijski iskazi preko jajeta, simbola rođenja, ali i znaka povratka u život. Nastao je u sredini koja i danas fotografiju često naziva slikom.

Sjećam se radova koje je snimio za Cetinjski bijenale posvećen ruskoj avangardnoj umjetnosti
pod nazivom “U sobama”. Svaki je bio na određeni način slika, bliže: fotografika. Rađeni su “klasičnim” objektivom i fotografskim materijalima. Neponovljivi, kao i trenutak u kojem su nastali. I to je bilo najdragocjenije, ta jedinstvena istina fotografije.

Mislim da je angažovanje na Cetinjskom bijenalu i početak rada na kompjuteru bilo odlučujuće za Peđinu posvećenost fotografici i temi biblijskih priča, koja se može protumačiti kao potraga za znamenjem besmrtnosti. U njegovoj ateističkoj viziji svijeta pojavila se potreba za Bogom i zahvalnost za njegovo umiranje i uskrsnuće... Rođena je ona u strašnoj nemoći pred fatalnim silama o kojima je davno razmišljao,
pišući u svom Dnevniku o smrti Danila Kiša, prijatelja porodice Đonović: Jednostavno, on je živ i tamo gdje je ne može se poći, a on, možda, ipak jednog dana se pojavi. Čisto dođe i tačka.

Godinu dana po nastanku ovog zapisa, poginuo je u lovćenskoj divljini mladi crnogorski pisac Igor Đonović, Peđin brat.

Potreba za Biblijom nametnula mu se kao izlaz iz košmara i to preko fotografika sa scenama jevanđelja, i jajetom, kao znakom za koji M. Eliade kaže da “... potvrđuje i potiče uskrsnuće koje... nije rođenje nego povratak, ponavljanje.”

Narativnost lista Iskušenje Hristovo (jaje na ivici stijene koja podsjeća na deformisani ljudski profil) je suština Peđine životne jeze - neizbrisive apokaliptične drame na lovćenskoj litici. I niz drugih scena, koje u prvi mah ostavljaju utisak lucidne vizuelizacije biblijskog teksta, otkrivaju vizije ličnog pakla, bez patosa i jadikovke. Sablazan, Pakao, Usjekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja, Smrt Samsonova su poruke
sažete u kriptičnoj suštini.

Rana smrt Peđe Đonovića nije odnijela bljesak njegovog Testamenta ali, nažalost, jeste još jednu mogućnost savremenog crnogorskog stvaralaštva.

Cetinje, 14. april 2008. Mladen Lompar






...Fotografije povezane idejnom i literarnom odrednicom TESTAMENT, predstavljaju zaokruženu cjelinu originalne interpetacije. Naime, Peđa je saglasno svom idejnom polazištu formirao instalacije i objekte simboličko-semantičke konotacije, koje je kasnije fotografisao, definišući kompleksno multimedijano djelo. Centralni motiv na njima predstavlja jaje iz kojega se razvio svijet univerzuma, a koje za Peđu predstavlja
nukleus od kojeg je polazio u samosvojnom tumačenju pojedinih segmenata Starog i Novog zavjeta. Ova izložba svojim intelektualno-idejnim i kreativnim vrijednostima zaslužuje našu punu profesionalnu i etičku pozornost....

Cetinje, 09.02.2007. Ljiljana Zeković
istoričar umjetnosti









PRELAZAK PREKO CRVENOG MORA

21. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a gospod uzbi more vjetrom istočnijem, koji jako duvaše cijelu noć, i osuši more, i voda se rastupi.

22. I podjoše sinovi Izrailjevi posred mora suvim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i lijeve strane.

23. I Misirci tjerajući ih podjoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi.

24. A u stražu jutarnju pogleda Gospod na vojsku misirsku iz stupa od ognja i oblaka, smete vojsku misirsku.

25. I pobaca točkove kolima njihovim, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: Bježimo od Izrailja, jer se
Gospod bije za njih s Misircima.

26. A Gospod reče Mojsiju: Pruži ruku svoju na more, neka se vrati voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove.

27. I Mojsije pruži ruku svoju na more, i dodje opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše bježati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora.

II knjiga Mojsijeva, glava 14.






MOJSIJE NA SVETOJ GORI
– deset Božijih zapovijesti –

2. Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje misirske, iz doma ropskog.

3. Nemoj imati drugih bogova uza me.

4. Ne gradi sebi lik rezani niti kakvu sliku od onog što je gore na nebu, ili dolje na zemji, ili u vodi, ispod zemlje.

7. Ne uzimaj uzalud ime Gospoda Boga svog; jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime Negovo uzalud.

8. Sjećaj se dana od omora da ga svetkuješ.

12. Poštuj oca svog i mater svoju, da ti se produže dani na zemlji, koju ti da Gospod Bog tvoj.

13. Ne ubij.

14. Ne čini preljube.

15. Ne kradi.

16. Ne svjedoči lažno na bližnjeg svog.

17. Ne poželi kuću bližnjeg svog, ne poželi ženu bližnjeg svog, ni slugu njegovog, ni sluškinju njegovu, ni vola njegovog, ni magarca njegovog, niti išta što je bližnjeg tvog.

II knjiga Mojsijeva, glava 20.





POGIBIJA CAREVA AMOREJSKIH

22. Tada reče Isus: Otvorite vrata od pećine, i izvedite k meni onih pet careva iz pećine.

23. I učiniše tako, i izvedoše k meni onih pet careva iz pećine: cara jerusalimskog, cara hevronskog,
cara jarmutskog, cara lahiskog, cara jeglonsklog.

24. A kad izvedoše te careve k Isusu, sazva Isus sve ljude izrailjce i reče vojvodama od vojske koji bjehu išli s njim: Pristupite i stanite nogama svojim na vratove ovim carevima. I oni pristupiše i stadoše im na vratove nogama svojim.

25. A Isus im reče: Ne bojte se i ne plašite se; Budite slobodni i hrabri, jer će tako učiniti Gospod svijem neprijateljima vašim na koje zavojštite.

26. Potom ih pobi Isus i pogubi ih, i objesi ih na pet drveta, i ostaše viseći na drvetima do večera.

Kniga Isusa Navina, glava 10.






KLETVA JOTAMOVA

51. A bješe tvrda kula usred grada, i u nju pobjegoše svi ljudi i žene i svi gradjani i zatvorivši se popeše se na krov od kule.

52. A Avimeleh dodje do kule i udari na nju, i doje do vrata od kule da je zapali ognjem.

53. Ali jedna žena baci komad žrvnja na glavu Avimelahu i razbi mu glavu.

54. A on brže viknu momka koji mu nošaše oružje, i reče mu: Izvadi mač svoj i ubij me, da ne kažu za me: Žena ga je ubila. I probode ga sluga njegov, te umre.

55. A kad vidješe Izrailjci gdje pogibe Avimeleh, otidoše svaki u svoje mjesto.

56. Tako plati bog Avimelehu za zlo koje je učinio ocu svom ubivši sedamdeset braće svoje.

57. I sve zlo ljudi Sihemljana povrati Bog na njihove glave, i steče im se kletva Jotama sina
Jerovalovog.

Knjiga o sudijama, glava 9.






SMRT SAMSONOVA

18. A Dalida videći da joj je otvorio cijelo srce svoje, posla i pozva knezove Filistejske poručivši im: Hodite sada, jer mi je otvorio cijelo srce svoje. Tada dodjoše knezovi Filistejski i donesoše novce u rukama svojim.

19. A ona ga uspava na krilu svojem, i dozva čovjeka te mu obrija sedam pramenova kose s glave, i ona ga prva savlada kad ga ostavi snaga njegova.

20. I ona reče: Eto filisteja na te, Samsone! A on probudivse od sna reče: Izaći ću kao i prije i oteću se. Jer neznadijaše da je gospod odstupio od njega.

21. Tada ga uhvatiše Filisteji, i iskopaše mu oči, i odvedoše ga u Gazu i okovaše ga u dvoje verige mjedene; i meljaše u tamnici.

23. I knezovi Filistejski skupiše se da prinesu veliku žrtvu Dagonu bogu svojemu, i da se provesele; pa rekoše: Predade nam bog naš u ruke naše Samsona neprijatelja našega.

28. Tada Samson zavapi ka Gospodu i reče: Gospode, Gospode!opomeni me se, molim te, i ukrijepi me, molim te, samo sada, o Bože! da se osvetim jedamput Filistejima za oba oka svoja.

30. Pa onda reče Samson: Neka umrem s Filistejima. I naleže jako, i pade kuća na knezove i na sav narod koji bješe u njoj; i bi mrtvijeh koje pobi umirući više nego onijeh koje pobi za života svojega.

Knjiga o sudijama, glava 15.






ROĐENJE HRISTOVO

1. A kada se Isus rodi u Vitlejemu judejskome u dane Iroda cara, gle, dodjoše mudraci od Istoka u Jerusalim i rekoše:

2. Gdje je car judejski koji se rodi? Jer vidjesmo njegovu zvijezdu na Istoku i dodjosmo da mu se poklonimo.

3. Kada to ču car Irod, uplaši se, i sav Jerusalim sa njim.

4. I sabravši sve prvosveštenike i književnike narodne, pitaše ih gdje će se Hristos roditi.

5. A oni rekoše: U Vitlejemu judejskome; jer je tako prorok napisao:

6. I ti Vitlejeme, zemljo Judina, ni po čem nisi najmanji medju kneževima Judinim; jer će iz
tebe izići Vodja koji će napasati narod moj Izrailja.

7. Onda Irod, tajno dozvavši mudrace, saznade od njih kada se pojavila zvijezda.

8. I poslavši ih u Vitlejem, reče: Idite i raspitajte se dobro za dijete, pa kada ga nadjete, javite mi, da i ja dodjem da mu se poklonim.

9. A oni, saslušavši cara, podjoše, i gle, zavijezda, koju su vidjeli na Istoku, idjaše pred njima dok ne dodje i stade odozgo gdje bješe dijete.

11. I ušavši u kuću, vidješe dijete sa Marijom materom njegovom, i padoše i pokloniše mu se, pa otvorivši riznice svoje prinesoše mu dare: zlato, tamjan i smirnu.

Jevandjelje po Mateju, glava 2.










KUŠANJE HRISTOVO

1. Tada Isusa dovede Duh u pustinju da ga djavo kuša.

2. I postivši dana četrdeset i noći četrdeset, naposljetku ogladnje.

3. I pristupi k njemu kušač i reče: ako si Sin Božiji, reci da kamenje ovo postanu hljebovi.

4. A on odgovori i reče: Pisano je: Ne živi čovjek o samom hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.

5. Tada ga djavo odvede u Sveti grad i postavi ga na krilo hrama.

6. Pa mu reče: Ako si sin Božiji, skoči dolje, jer je pisano: Andjelima svojim zapovijediće za tebe, i uzeće te na ruke, da kako ne zapneš za kamen nogom svojom.

7. A Isus mu reče: Nemoj kušati Gospoda Boga svojega.

8. Opet ga uze djavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njhovu.

9. I reče mu: Sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se.

10. Tada mu Isus reče: Idi od mene, Satano, jer je napisano: Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi!

11. Tada ga djavo ostavi, i gle, andjeli pristupiše i služahu mu.

Jevandjelje po Mateju, glava 4.






SV. PETAR PRED VRATIMA RAJA

13. A kada dodje Isus u krajeve Kesarije Filipove, zapita učenike svoje govoreći: Šta o meni govore ljudi ko je Sin Čovječiji?

14. A oni rekoše: Jedni govore da si Jovan Krstitelj, drugi da si Ilija, drugi opet Jeremija, ili koji od proroka.

15. Reče im Isus: A vi šta velite ko sam ja?

16. A Simon Petar odgovori i reče: Ti si Hristos, Sin Boga živoga.

17. A Isus odgovarajući reče mu: Blažen si, Simone, Sine Jonin? Jer tijelo i krv ne otkriše ti to, nego Otac moj koji je na nebesima.

18. A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće
je nadvladati.

19. I daću ti ključeve Carstva nebeskoga: I što svežeš na zemlji biće svezano na nabesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.

Jevandjelje po Mateju, glava 16.






SABLAZAN

1. U onaj čas pristupiše učenici Isusu govoreći: Ko je, dakle najveći u Carstvu nebeskome?

2. I dozva Isus dijete, i postavi ga medju njih,

3. I reče: Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko.

4. Koji se, dakle, ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u Carstvu nebeskome.

5. I koji primi jedno takvo dijete u ime moje, mene prima.

6. A koji sablazni jednoga od ovih malih koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenički o vrat njegov, i da potone u dubinu morsku.

7. Teško svijetu od sablazni; jer potrebno je da dodju sablazni, ali teško čovjeku onom kroz koga dolazi sablazan.

8. Ako li te ruka tvoja ili noga tvoja sablažnjava, odsjeci je i baci od sebe; bolje ti je ući u život hromu ili kljastu nego da imaš dvije ruke ili dvije noge, a da te bace u oganj vječni.

9. I ako te oko tvoje sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe; bolje ti je s jednim okom u život ući nego da imaš dva oka, a da te bace u pakao ognjeni.

Jevandjelje po Mateju, glava 18.






PAKAO

41. Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen djavolu i andjelima njegovim.

42. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me;

43. Stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me.

44. Tada će mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti?

45. Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.

46. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.

Jevandjelje po Mateju, glava 25.






USJEKOVANJE GLAVE SV. JOVANA
KRSTITELJA

18. Jer Jovan govoraše Irodu: Ne možeš ti imati ženu brata svojega.

19. A Irodijada bješe kivna na njega, i htjede da ga ubije, ali ne mogaše.

20. Jer se Irod bojaše Jovana, znajući ga da je čovjek pravedan i svet, i čuvaše ga; i mnogo šta činjaše kako mu on reče, i rado ga slušaše.

21. I dodje dan pogodan, kad Irod na dan svoga rodjenja davaše večeru velikašima svojim i vojvodama i starješinama galilejskim.

22. I kad udje kći ove Irodijade i igravši i ugodivši Irodu i gostima njegovim, reče car djevojci: Išti od mene što god hoćeš, i daću ti.

23. I zakle joj se: Što god zaišteš od mene daću ti, makar bilo i pola carstva moga.

24. A ona izišavši reče materi svojoj: Šta ću iskati? A ona reče: Glavu Jovana Krstitelja.

25. I odmah, brzo ušavši k caru, zaiska govoreći: Hoću da mi odmah daš na tanjiru glavu Jovana Krstitelja.

26. I ožalosti se car veoma, ali zakletve radi i gostiju svojih ne htjede joj odreći.

27. I odmah posla car dželata, i zapovijedi da donese glavu njegovu.

28. I on otišavši posiječe ga u tamnici, i donese glavu njegovu na tanjiru, i dade je djevojci, a djevojka je dade materi svojoj.

Jevandjelje po Marku, glava 6.






ZAČEĆE PRESVETE BOGORODICE

26. A u šesti mjesec poslan bi od Boga andjeo Gavrilo u grad Galieljski po imenu Nazaret,

27. Djevojci zaručenoj za muža, po imenu Josif, iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija.

28. I ušavši k njoj andjeo reče: Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti medju ženama!

29. A ona vidjevši ga, uplaši se od riječi njegove i mišljaše: kakav bi ovo bio pozdrav?

30. I reče joj andjeo: Ne boj se, Marija, jer si našla blagodat u Boga!

31. I evo začećeš i rodićeš sina, i nadjenućeš mu ime Isus.

32. On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova;

33. I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i carstvu njegovu neće biti kraja.

34. A Marija reče andjelu: Kako će to biti kad ja ne znam za muža?

35. I odgovarajući andjeo reče joj: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božiji.

Jevandjelje po Luki, glava 1.






PREOBRAŽENJE ISUSA HRISTA

28. A oko osam dana poslije ovih riječi, uze on Petra i Jovana i Jakova i pope se na goru da se pomoli Bogu.

29. I dok se moljaše postade izgled lica njegovog drugačiji, i odijelo njegovo bijelo i blistajuće.

30. I gle, dva čovjeka govorahu s njim, a to bijahu Mojsej i Ilija,

31. Koji se pokazaše u slavi, i govorahu o ishodu njegovom koji je imao da se ispuni u Jerusalimu.

32. A Petar i oni s njim bjehu savladani snom; ali probudivši se vidješe slavu njegovu i dva čovjeka što stajahu s njim.

33. I kad se odvajahu oni od njega, reče Petar Isusu: Učitelju, dobro nam je ovdje biti; da sagradimo tri sjenice: jednu tebi, i jednu Mojseju, i jednu Iliji – ne znajući šta govori.

34. A dok on to govoraše nastade oblak i zakloni ih: i uplašiše se kad zadjoše u oblak.

35. I ču se iz oblaka glas koji govoraše: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte.

36. I kad se ču glas, nadje se Isus sam. I oni zaćutaše i nikom ne objaviše u one dane ništa od onoga što su vidjeli.

Jevandjelje po Luki, glava 9.






TAJNA VEČERA

14. I kada dodje čas, sjede za trpezu, i dvanaest apostola s njim.

15. I reče im: Veoma zaželjeh da ovu Pashu jedem s vama prije nego postradam;

16. Jer vam kažem da je neću više jesti dok se ne ispuni u Carstvu Božijem.

17. I uzevši čašu zablagodari, i reče: Uzmite i razdijelite je medju sobom;

18. Jer vam kažem da neću piti od roda vinogradskoga dok ne dodje Carstvo Božije.

19. I uzevši hljeb zablagodari, prelomi ga i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje koje se daje za vas; ovo činite za moj spomen.

20. A tako i čašu po večeri, govoreći: Ova je čaša Novi zavjet u krvi mojoj, koja se za vas izliva.

21. Ali evo ruke izdajnika mojega sa mnom na trpezi.

Jevandjelje po Luki, glava 22.






SVADBA U KANI GALILEJSKOJ

1. I u treći dan bi svadba u Kani Galilejskoj, i ondje bješe mati Isusova.

2. A pozvan bješe i Isus i učenici njegovi na svadbu.

3. I kad nesta vina, reče mati Isusova njemu: Nemaju vina.

4. Isus joj reče: Šta hoćeš od mene, ženo? Još nije došao čas moj.

5. Reče mati njegova slugama: Što god vam reče učinite.

6. A ondje bješe šest kamenih sudova za vodu, postavljenih po običaju judejskog očišćenja, koji hvatahu po dvije ili po tri mjere.

7. Reče im Isus: Napunite sudove vodom. I napuniše ih do vrha.

8. I reče im Isus: Zahvatite sad i nosite peharniku. I odnesoše.

9. A kad okusi peharnik vino koje je postalo od vode, i ne znadjaše od kuda je, a sluge znadijahu koje su zahvatile vodu, pozva peharnik ženika.

10. I reče mu: Svaki čovjek najprije dobro vino iznosi, a kada se opiju, onda lošije; a ti si čuvao dobro vino do sada.

11. Ovim, u Kani Galilejskoj, učini Isus početak znamenja, i pokaza slavu svoju; i vjerovaše u njega učenici njegovi.

Jevandjelje po Jovanu, glava 2






VASKRSENJE LAZAREVO

34. I reče: Gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode dodji da vidiš.

35. Isusu udariše suze.

36. Onda Judejci govorahu: Gle, kako ga ljubljaše.

37. A neki od njih rekoše: Ne mogaše li ovaj koji otvori oči slijepome učiniti da i ovaj ne umre?

38. A Isus se opet potrese u sebi, i dodje na grob. A to bijaše pećina, i kamen ležaše na njoj.

39. Isus reče: Sklonite kamen! Reče mu Marta, sestra umrloga: Gospode, već zaudara; jer je četiri
dana u grobu.

40. Reče joj Isus: Ne rekoh li ti da ako vjeruješ, vidjećeš slavu Božiju?

41. Tada skloniše kamen gdje ležaše mrtvac. A Isus podiže oči gore i reče: Oče, blagodarim ti što si me uslišio!

42. A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao.

43. I ovo rekavši, viknu gromkim glasom: Lazare, izidji napolje!

44. I izidje umrli uvijen po rukama i nogama pogrebnim povojima, i lice mu ubrusom povezano. Isus im reče: Razdriješite ga i pustite neka ide.

45. Onda mnogi od Judejaca koji bijahu došli Mariji, vidjevši šta učini Isus, povjerovaše u njega.

46. Neki pak od njih otidoše farisejima i kazaše im što učini Isus.

Jevandjelje po Jovanu, glava 11.






RASPEĆE HRISTOVO

14. A bješe petak uoči Pashe, oko šestoga časa; i on reče Judejcima: Evo car vaš!

15. A oni povikaše: Uzmi, uzmi, raspni ga! Pilat im reče: Zar cara vašega da razapnem? Odgovoriše prvosveštenici: Nemamo cara osim ćesara.

16. Tada, dakle, predade ga njima da se razapne. A oni uzeše Isusa i odvedoše.

17. I noseći krst svoj izidje na mjesto zvano Lobanja, a jevrejski Golgota.

18. Ondje ga razapeše, i sa njim drugu dvojicu, s jedne i sa druge strane, a Isusa u sredini.

19. Pilat pak napisa i natpis, pa postavi na krst; a bješe napisano: Isus Nazarećanin car judejski.

20. I ovaj natpis čitaše mnogi Judejci, jer blizu grada bješe mjesto gdje razapeše Isusa; i bješe napisano jevrejski, jelinski i rimski.

Jevandjelje po Jovanu, glava 19.






SVETOM PETRU SPADAJU LANCI

5. Petra, dakle, čuvahu u tamnici, a Crkva se usrdno moljaše za njega Bogu.

6. A kada htjede Irod da ga izvede, te noći spavaše Petar izmedju dvojice vojnika, okovan u dvoje verige, i stražari pred vratima čuvahu tamnicu.

7. I gle, andjeo Gospodnji se pojavi i svjetlost obasja prostoriju, i kucnuvši Petra u rebra probudi ga govoreći: Ustani brzo! I spadoše mu verige s ruku.

8. I andjeo mu reče: Opaši se, i obuj obuću svoju. I učini tako. I reče mu: Obuci haljinu svoju, pa hajde za mnom.

9. I izišavši idjaše za njim, i ne znadijaše da je stvarnost to što andjeo činjaše, nego mišljaše da gleda vidjenje.

10. A kad prodjoše prvu stražu i drugu, dodjoše vratima gvozdenim koja vode u grad; ona im se sama otvoriše, i izišavši prodjoše jednu ulicu, i andjeo odmah odstupi od njega.

11. I kad dodje Petar sebi, reče: Sada zaista znam da Gospod posla andjela svojega te me izbavi iz ruku Irodovih i od svega što je očekivao narod Judejski.

Djela Apostolska, glava 12.






SV. PAVLE PIŠE POSLANICE
KORINĆANIMA

1. A ovo odlučih u sebi da vam opet ne dodjem u žalosti.

2. Jer, ako vas ja žalostim, ko je taj koji mene veseli, ako ne onaj koga ja žalostim?

3. I ovo vam baš napisah, da kada dodjem ne budem ožalošćen od onih od kojih bi trebalo da se radujem, uzdajući se u sve vas, da je radost moja radost sviju vas.

4. Jer od mnoge žalosti i s bolom srca napisah vam sa mnogijem suzama, ne da se ožalostite nego da poznate preobilnu ljubav koju imam prema vama.

5. Ako li je ko ožalostio, nije ožalostio mene, no donekle, da ne pretjeram, sve vas.

6. Takvome je dovoljno ovo karanje od mnogih;

7. Tako da je, naprotiv, bolje da opraštate i tješite, kako taj ne bi bio savladan od prevelike žalosti.

8. Zato vas molim, potvrdite ljubav prema njemu.

9. Jer vam zato i pisah, da bih poznao oprobanost vašu, jeste li u svemu poslušni.

II Poslanica Sv. Pavla, glava 2.






SVETA TROJICA

1. Svaki koji vjeruje da Isus jeste Hristos, od Boga je rodjen; i svaki koji ljubi roditelja, ljubi i rodjenog od njega.

2. Po tome znamo da ljubimo djecu Božiju kad Boga ljubimo i zapovijesti njegove držimo.

3. Jer ovo je ljubav Božija – da zapovijesti njegove držimo; a zapovijesti njegove nijesu teške.

4. Jer sve što je rodjeno od Boga pobjedjuje svijet; i ovo je pobjeda koja pobijedi svijet – vjera naša.

5. Ko je taj koji pobjedjuje svijet do onaj koji vjeruje da Isus jeste Sin Božiji?

6. On je taj što dodje vodom i krvlju, Isus Hristos; ne samo vodom, nego vodom i krvlju; i Duh je onaj koji svjedoči, jer Duh je istina.

7. Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Logos (Riječ), i Sveti Duh; i ova trojica su jedno.

8. I troje je što svjedoči na zemlji: duh, i voda, i krv; i ovo troje su ujedno.

9. Ako primamo svjedočanstvo čovječije, svjedočanstvo je Božije veće; jer ovo je svjedočanstvo Božije koje je posvjedočio o sinu svojemu.

Prva Poslanica Sv. Jovana Bogoslova, glava 5.











Bilješka o piscu

IGOR ĐONOVIĆ rođen je na Cetinju 21. 01. 1966. godine.
Život je izgubio, nesrećnim slučajem, 05. 05.1994. godine.
Studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Pored proze, pisao je kratke eseje i poeziju.
Roman OGLEDALO, pronađen je u njegovoj zaostavštini. Nastao je u periodu 1992-93 godine.





ODLOMCI IZ ROMANA




UMJESTO PREDGOVORA
(Iz dnevnika)



21. 04.1992.

Ovih dana sam razmišljao o tome da počnem sa pisanjem jednog romana. Njegovu temu imam u glavi samo je pitanje kako da je realizujem. Dvoumim se između dvije forme. Prva bi bila pet ili šest različitih priča stopljenih zajedničkom niti-dvoumljenja oko porijekla Crnogoraca i dilema ondašnjih ljudi kojem carstvu da se priklone. Druga forma je sa osnovnom pričom smještenom na sami početak ovoga vijeka.

Dvojica komita raspredaju o ovoj temi pretresajući neke istorijske istine i poluistine, stim što bi posljednja priča bila odvojena od njih i govorila o čovjeku, koji brijući se ispred ogledala razmišlja o svemu tome i odlazi na glasanje. Još nijesam odlučio što da izaberem, ali sam više naklonjen ovoj drugoj varijanti, koja je manje pretenciozna, pruža više sloboda i mogućnosti rasplinjavanja. Mislim da ovim romanom (ako nastane) neće biti rečeno puno toga što je novo, ali će svakako biti srušeni neki tabui i skinuti oreali sa tema koje se doskora nijesu smjele pominjati, sve u interesu nekih `viših` ciljeva. Došlo je vrijeme u kojem nema više šuškanja i u kojem se otkrivaju i govore mnoge istine, samo što sve to treba napraviti tako da poslije tišine i šaputanja ne bude sirove graje koja kratko traje, onoliko koliko je ljudima potrebno da se izduvaju, a onda prestane i padne u zaborav i sjećaju je se samo oni koji graju i na koje je grajano; nego da to bude razumno i konstruktivno pripovijedanje koje će ostati ljudima u sjećanju, bar po nečemu. Samo da prikupim snagu i izdržim do kraja, poslije će biti dobro i ovo mora uroditi plodom. To neće biti svjetovni roman, biće duhovni i posvećen crnogorskom duhu, mentalitetu, moralu tradiciji i još po nečemu. Jedino me strah da me to ne odvuče u životu da pišem o istorijskom romanu i samo na tu temu. U svakom slučaju, to ne smije biti nacionalni ili nacionalistički roman. To treba da bude evropski roman koji će u sebi imati jednu tanku nacionalnu nit, veoma tanku, ali dovoljno interesantnu koja će natjerati inostranca da zaviri i vidi o čemu se radi ne samo tu nego i u ostalim djelovima crnogorske književnosti, koja je surovo utopljena u neke nacionalne podjele i kojoj je na taj način učinjena nepravda. Ovo ne želim reći samo o toj mojoj prvoj knjizi koja se začinje. Čini mi se da je to jedini i pravi put kojim treba da krene crnogorska književnost da bi poslije toliko vremena doživjela svoju satisfakciju i svoje zasluženo mjesto u baštini evropske i svjetske kulture. Ako ta moja knjiga bude samo korak napretka na takvom putu biću zadovoljan. Sada je samo treba napisati. Možda ja previše očekujem od nje. U svakom slučaju ima puno dobrih i boljih od mene, ali ja moram ispuniti ono što se toliko dugo taloži u meni.

Igor



Ova pripovijest ne nastaje u miru Jasne Poljane, u pauzi između lova па zečeve, obilatog ručka i duge šetnje. Ne nastaje u hladu zlatnožutih breza, niti u toplini sobe sa masivnim baroknim namještajem, persijskim tepisima i bogatom bibliotekom nа koju se nahvatala višegodišnja prašina. Pored nogu pisca ne leži tankonogi hrt, kroz hodnike njegovog stana ne čuje se šuštanje uštirkanih haljina debele sobarice i njegova žena ne veze goblene u susjednoj sobi, niti čita knjigu nekog renesansnog poete.

O va pripovijest nastaje u iznajmljenoj sobi u kojoj se nalaze: braon - bijeli itison, crvenim skajem presvučena stolica sa `jastukom` od crvenog pliša, vezanim za njene nogare, svijetlozeleni sto (takvu boju ima šara u kući jedne majke) na kojem nikada nije prinesena prava pretila žrtva, starinski, masivni braon šifonjer, tamno zeleni škanj, kauč sivomaslinaste boje i sumnjivog stilskog određenja, mali bijeli luster ukrašen braon ružama, bijela vrata i zavjesa i braon roletne na prozorima.

Da se ne bi čitalac premorio od detalja, dovoljno je još reći da se soba nalazi u gradu u kojem se već godinama rješava sudbina naših junaka i njihovih potomaka, u jednoj od novoprobijenih beogradskih ulica.

Priča nastaje noću daleko od tuđih, znatiželjnih pogleda. Rađa se u vrijeme opšteg haosa i košmara kada ni treća smjena ne proizvodi zbog nestanaka repromaterijala. Izrasta, dakle, u dubokom samosusretu i nikog nema da poremeti stvaralački mir, sem rijetkog rafala nekog razuzdanog polupijanog ratnika koji više nema svoj dom - kojem je ulica jedino utočište.

Glavno mjesto radnje nije ovaj grad, mada bi to lako mogao biti, nego neка od planina u Crnoj Gori. Mogla je to biti bilo koja od njih, ali su se glavni junaci, po nagovoru autora, opredijelili za Konj građanski. Godina radnje je 1921. i sve se događa neposredno poslije smrti crnogorskog kralja Nikole Petrovića. Noć u kojoj se sve dešava sablasno djeluje i na same јunакe. Mnogi bi za takvu noć vezali zavijanje par izgladnjelih krvoločnih vukova koji ne prezaju ni od čega kada je hrana u pitanju, (jer njihova glatka rebra iz dana u dan načinju kožu i prave unutrašnja krvarenja), da i sami nijesu pobjegli i primirili se po svojim jazbinama u strahu da ne postanu žrtve i ukras na improvizovanom ražnju novih vukova koji krstare ovim planinama. Kukavice, ljudi podložni vradžbinama i svemu irealnom, ove bi noći vidjeli smrt u obliku kostura u čijoj se ruci na mjesečini, sija nazubljena kosa koja je več odnijela mnogo života, preko čijeg je tijela navučen ogrtač, a preko glave napola spala kapuljača, kao na nekoj od Direrovih grafika. Smrt je često vrebala naše junake ali u ovoj` maglovitoj noći, kada padanje rose prelazi u оnu dosadnu kišu koja liči na prskanje vode iz mašine za kropljenje loza, oni su sigurni kao rijetko kad do sada i ako smrt bude daleko od njih kao što je to večeras onda će poživjeti, poput starozavjetnih junaka, stotinama godina.

Već danima ne rade ništa. Njih desetorica sjede u mlinu ubijajući vrijeme kartama, tihom pjesmom i spavanjem. Svaki od njih je u mislima sa svojom porodicom, ali do njih ne mogu - tamo ih već odavno čekaju spremljene busije, žbiri i osvetoljubivi rođaci. Tek s vremena na vrijeme poneki od njih pođe do Građana ili Utrga za malo hrane i duvana i vrati se nazad. Čekaju obnovu Vrhovne komande pomoću koje će smoći snage za odlučujući udarac, ali sve je to samo nada, u koju sve manje vjeruju poslije Kraljeve smrti.

Mlin u kojem su našli utočište je mali i jedva uspijevaju u njemu da se smjeste, ali na drugo nijesu navikli; ni kući im nije bilo mnogo bolje. Sazidan je od kamena i ima jake drvene škure tako da može poslužiti kao dobra utvrda u slučaju žandarskog napada. Pedesetak godina je potpuno napušten, još od vremena kada je оnај silni zemljotres od potoka, koji je tekao ovim bespućem, napravio ponornicu. Dugo su birali pravo mjesto odakle bi mogli kontrolisati kretanje vojske iz Gornje Crmnice i Ljubotinja i najzad se skrasili ovdje. Zorom se odavde mogao vidjeti Skadar, a sunce kao da je izranjalo iz jezera, no za ove ljude čovjek bi teško pomislio da uživaju u pejzažu. Imali su dobar pogled i na žandarmerijsku stanicu u Brčelima odakle su im u pohode dolazili uniformisani momci nove države, sa narednikom Atanackovićem na čelu. Ovaj, u razvoju zaostali mladić, koji se dodvoravao svima, od kapetana Jovanovića do majora Nešića i pukovnika Gligorića, koji su stolovali u Viru crmničkome, Baru i na Cetinju, gonio je bezuspješno naše junake pune tri godine po Paštrovskoj gori i crmničkim planinama. Oni su postali uslov njegovog napredovanja, njegova noćna mora i hobi. O njima i njihovim porodicama znao je sve do u tančine, čak i po nekoliko pasova unazad i kada bi se sreli u miru mogao bi pričati sa njima kao dobar poznanik, ali ovako sav razgovor svodio se na priču preko nišana, paljenje njihovih domova, maltretiranje njihovih porodica i traženje njihovih jataka. Oni su o njemu znali da su mu preci bili torbari, a sada neupadljivi beogradski trgovci, da je ovamo poslan po kazni, da je odličan trgovac i da je neprirodno naklonjen muškom rodu. Mrzjeli su ga i najradije bi ga, po starom turskom običaju, nabili na kolac, ali mu se nijesu mogli primaći bliže od puškometa. Nijesu ni sanjali da mu se dovoljno svete sjedeći tu, u mlin u u koji bez velike oružane pratnje ne bi ni smio ući. I za jedne i za druge ovo je bila pat pozicija iz koje se svako pokušavao iščupati na sopstveni način.

Ali vratimo se onoj maglovitoj noći kojom smo sve i počeli.

Da je dan vidjeli bi ispred mlina borik i dva čovjeka koji sjede na borovim iglicama. Nijesu na straži, jer se ne plaše da će im iko doći u pohode po ovakvoj noći. Ovim putem ne prolaze ni žene koje idu na Cetinje da prodaju malo sira, vina i rakije. Sve je ovih dana pusto i sigurno će tako potrajati još koji dan, jer je magluština baš pritisla. Izgledaju kao braća, iako su samo poznanici koje je ista nevolja natjerala na saživot. Obojica su tridesetogodišnjaci, crnokosi, koščatih ispijenih lica, sa prodornim očima dugim crvenim vratovima, širokim ramenima i dugačkim žuljevitim prstima naviklim na težak rad. Prosječne su visine, odjeveni u crnogorsku vojničku odeždu i ogrnuti austrijskim oficirskim šinjelima. Čizme su im takođe plijen skinut sa nekih austrijskih oficira i nijesu baš najbolje za skakanje po ovim terenima, ali za ovakvo vrijeme bolje su od opanaka. Na koljenima drže kape sa inicijalima tek preminulog vladara. Dodiruju se ramenima i jedan gleda prema mlinu, a drugi u pravcu gdje bi trebalo da bude Blato. Puše isti duvan koji im je donio neki seljak iz Utrga i jedino po čemu se, gledajući iz daleka, razlikuju je Mašanov ožiljak preko cijelog lica, uspomena sa Taraboša.

Konačno, vrijeme je da se oslušne njihova priča.

-----------------------------------
-----------------------------------
-----------------------------------

- 1905. godine, kad je knjaz Nikola slao naše momke u svijet na škole i moj otac je poša kod njega da izmoli stipendiju za mene. Tako nešto knjaz mu nije moga osporit zbog zasluga koje je napravio i ja sam ka perjaničko momče poslan u Rusiju na školu, a moj otac, da ne bi iznevjerio porodičnu tradiciju, izdejstvova mi je vojnu školu, želeći za svaki slučaj da spriječi mogućnost da učim za kakvoga profesora, doktora ili višega činovnika, đe bi mi prsti otanjili, a guzica se nažuljala.