ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Oblast: Istorija umetnosti
Godina izdanja: Ms
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Ekspresionizam je umjetnički pravac s početka XX stoljeća razvijen u Njemačkoj, primarno u književnosti (poeziji) i slikarstvu, ali natruhe istog mogle su se pronači i u glazbenoj umjetnosti. Danas se izraz moze koristiti za svaki umjetnički rad u kojem je objektivna stvarnost pomaknuta ili simbolički predstavljena da bi opisala unutrašnje stanje umjetnika. U francuskom jeziku riječ expression,expresio znači izražaj, izraz.

Za razliku od impresionizma, koji je za cilj imao poticanje unutarnje emocije (impresija) preko vanjskog podražaja (cilj je prikazati doživljaj trenutka), ekspresionizam za osnovni cilj ima iznijeti unutarnje stanje autora, odnosno one emocije koje prožimaju samo njega i tako oblikuju njegovo viđenje svijeta. Te su misli i emocije uglavnom bile pesimistične i katastrofične, nastale pod utjecajem Prvog svjetskog rata, nemilosrgno i besmislenog klanja i otuđenja ljudi u predratnom, ratnom i poratnom periodu. Ekspresionizam je prvi jasan krik modernoga čovjeka koji će, u periodu kasnog modernizma dobiti svoje filozofsko uobličenje.

Današnja povijest umjesnosti i književnosti uglavnom razlikuje tri faze ekspresionizma. Prva faza je predratni ili kozmički ekspresionizam u kojem se unutarnja ekspresija projicira prema nećemu vanzemaljskom i/ili nebeskom te se čovjek pokušava izjednačiti s prirodnim kozmosom, a rješenje problema vidi se i traži upravo u toj domeni. Ratni ekspresionizam obilježen je živim i pretjerano grotesknim slikama unutarnjeg užasa proizašlog iz žrtava Prvog svjetskog rata. Slike kakve se javljaju najčešće su grozne, ponekad i morbidne ili bolesne, a njihova temeljna svrha je ilustriranje unutarnje emocije koja se protivi besmislenosti rata. Treća i posljednja faza naziva se i poslijeratni ili socijalni ekspresionizam u kojem se tematika usmjerana prema čovjeku, socijalnom aspektu i kritici otuđenog suvremenog društva, a glavni `likovi` najčešće su mali ljudi čijim se sudbinama autori i bave.

Ekspresionizam se u slikarstvu primarno javlja u germanskim zemljama (Njemačka i Austrija), kao specifičan pravac, da bi se kasnije, u nekakvim blažim varijacijama, javio i u Francuskoj. Kao poseban umjetnički pokret, njemačko ekspresionističko slikarstvo ranih 1900-ih razvija reakciju na inertne akademske standarde prethodnog stoljeća. Odbija slikoviti naturalizam da bi pokazao izravnost emocionalne ekspresije karakterizirane debelim iskrivljenim formama i napadnim bojama. Iako nastaje tek oko 1905., izvori ekspresionizma mogu se pronaći u slikarstvu Vincenta van Gogha (koji je utjecao na francuske ekspresioniste), Paula Gauguina i Henrija de Toulouse-Lautreca.

Začetnikom ekspresionističkog slikarstva smatra se Edvard Munch, norveški slikar koji je u svojim djelima prvi počeo primijenjivati elemente ekspresionizma. Njegove slike Strah i Krik prvi su relevantni primjeri pesimistične ekspresije unutrašnjeg stanja koja će obilježiti ekspresionizam. Krik u svojoj izvornoj, koloriranoj verziji, nastaje već 1893. (dakle, 12 godina prije utemeljenja prve ekspresionističke skupine!), a Strah 1894.. Kasnije, točnije 1895., izradio je crno-bijelu verziju Krika uz obrazloženje da jedino bezbojnost doista može iznijeti pravo značenje krika.


Emile Langui (Bruxelles, 31. listopada 1903. - Anderlecht, 1980.) bio je belgijski povjesničar umjetnosti i viši državni službenik.

Životni ciklus
U djetinjstvu je išao na turneje sa svojim ocem, koji je bio cirkuski hrvač.

Nakon školovanja u državnoj normalnoj školi, postao je učitelj u Gentu. Godine 1928. stekao je doktorat iz povijesti umjetnosti i arheologije na Sveučilištu u Gentu i postao nastavnik povijesti umjetnosti na Institutu Charles de Kerckhove u Gentu. Godine 1936. postao je kustos u Muzeju lijepih umjetnosti u Gentu. Godine 1938. postao je tajnik kabineta gentskog ministra javnih radova Augusta Balthazara.

Od 1933. pisao je tjedno u Vooruitu o umjetnosti. O suvremenoj umjetnosti poput kubizma i futurizma naširoko se raspravljalo, a on je sve promatrao kroz optiku svojih socijalističkih uvjerenja i svojih antifašističkih stavova.

Tijekom Drugog svjetskog rata pridružio se fronti za neovisnost, usko povezan s komunističkom partijom. U rujnu 1943. uhićen je pod sumnjom da pripada Pokretu otpora, ali je pušten. Sudjelovao je u borbama za oslobođenje Genta, Zelzatea i Terneuzena. Odmah je počeo objavljivati ​​članke u kojima je poticao povratak u Belgiju umjetnina koje su ukrali nacisti.

Godine 1946. postao je službenik odjela za likovnu umjetnost u Ministarstvu obrazovanja u Belgiji. Na tom je položaju postao odgovoran za organiziranje velikih umjetničkih izložbi, uključujući belgijski paviljon za Venecijansko bijenale.

Godine 1956. postao je generalni direktor likovne umjetnosti u istoimenom odjelu. Organizirao je izložbu Pedeset godina moderne umjetnosti nakon Expo 58 u Bruxellesu. Od 1963. bio je generalni upravitelj flamanskih kulturnih službi pri Ministarstvu obrazovanja i kulture. Umirovljen je 1968., ali je ostao istaknuti član belgijske i međunarodne kulturne djelatnosti.

Godine 1972. Langui je dobio počasni doktorat Sveučilišta u Amsterdamu za svoju posvećenost `jeziku i književnosti, umjetnosti i povijesti`.