pregleda

Povijest političkog kazališta / Siegfried Melchinger


Cena:
2.990 din
Želi ovaj predmet: 6
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Beograd,
Beograd-Novi Beograd
Prodavac

superunuce (7683)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 12238

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1989.
Oblast: Pozorište
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Zagreb 1989. Tvrd povez, zaštitni omot, 540 strana.
Knjiga je odlično očuvana.


Tema je postavljena izazovno. Tvrdnja da političko kazalište ima svoju povijest okreće se protiv raširenog mišljenja da je politički teatar izum našeg vremena. Iznijet će se dokazi da je političko kazalište gotovo tako staro kao kazalište sâmo a da je tek u nekoliko povijesnih epoha politika u kazalištu bila što žigosana, što zabranjena.
Time se opovrgava teza da kazalište koje se razumijeva kao političko ne može više imati posla s kazalištem kakvo je danas ili kakvo je dosad bilo. I kad ga politika mijenja, kazalište ostaje kazalište. Tko se hoće u kazalištu, kroz kazalište, s kazalištem baviti politikom, prethodno se odlučio: njegova je profesija primarno teatar, a ne politika. Tko posjećuje kazalište, prethodno se odlučio: njegov je program primarno teatar, a ne politika.
U ovoj knjizi politika se dakle obraduje s kazališnog gledišta. Monomanima to može izgledati neprimjereno. Onome tko na taj način omalovažava kazalište, može se prigovoriti da politika nije potcijenjena zato što se kazalište bavi politikom (ili, kako nam je odmah dodati, zato što se bavi kazalištem, što je najcesce istoznačno sa: zlostavlja). Prvi od nebrojenih omalovažavatelja, za koje povijest zna, zahtijevao je zabranu kazališta jer da ono kvari državu, politeju, politiku: bio je to Platon. Zaista, kazalište je u povijesti bilo uvijek iznova zabranjivano: u srednjem vijeku zabranjivala ga je crkva, tako bezuspješno dakako da je naposljetku duhovna vlast bila prisiljena uzeti ga pod svoje okrilje da bi ga nadzirala. Drugi put: puritanska vlada 1642. u Engleskoj, dvadeset i šest godina poslije Shakespeareove smrti. Treći put, 1774, zabranio ga je Kongres američke revolucije. Još jednom — navodim samo primjere — Goebbels 1944, posljednje ratne godine.


Sadržaj:
I. Predgovor
II . Polis Atena
III.Eshil
IV. Sofoklo/Euripid
V. Komedija
VI. Od srednjeg do novog vijeka
VII. Španjolci
VIII. Shakespeare (1)
IX. Shakespeare (2)
X. Shakespeare (3)
XI. Shakespeare (4)
XII. Le Grand Sičcle (Corneille)
XIII. Molibre (1)
XIV. Molibre (2)
XV. Osamnaesto stotljeće
XVI. Weimar i revolucija (1)
XVII. Weimar i revolucija (2)
XVIII. Devetnaesto stoljeće
XIX. Gogolj-Bachner
Međuriječ
XX. Moderna (Pariz/Berlin)
XXI. Moderna (London)
XXII. Moderna (Moskva)
XXIII. Revolucija prije revolucijâ
XXIV. Osvrt na sadašnjost
Conclusio
Bilješke
Registar autora i kazališnih komada
Napomena Siegfrieda Melchingera
Napomena uz prijevod



Predmet: 62387245
Zagreb 1989. Tvrd povez, zaštitni omot, 540 strana.
Knjiga je odlično očuvana.


Tema je postavljena izazovno. Tvrdnja da političko kazalište ima svoju povijest okreće se protiv raširenog mišljenja da je politički teatar izum našeg vremena. Iznijet će se dokazi da je političko kazalište gotovo tako staro kao kazalište sâmo a da je tek u nekoliko povijesnih epoha politika u kazalištu bila što žigosana, što zabranjena.
Time se opovrgava teza da kazalište koje se razumijeva kao političko ne može više imati posla s kazalištem kakvo je danas ili kakvo je dosad bilo. I kad ga politika mijenja, kazalište ostaje kazalište. Tko se hoće u kazalištu, kroz kazalište, s kazalištem baviti politikom, prethodno se odlučio: njegova je profesija primarno teatar, a ne politika. Tko posjećuje kazalište, prethodno se odlučio: njegov je program primarno teatar, a ne politika.
U ovoj knjizi politika se dakle obraduje s kazališnog gledišta. Monomanima to može izgledati neprimjereno. Onome tko na taj način omalovažava kazalište, može se prigovoriti da politika nije potcijenjena zato što se kazalište bavi politikom (ili, kako nam je odmah dodati, zato što se bavi kazalištem, što je najcesce istoznačno sa: zlostavlja). Prvi od nebrojenih omalovažavatelja, za koje povijest zna, zahtijevao je zabranu kazališta jer da ono kvari državu, politeju, politiku: bio je to Platon. Zaista, kazalište je u povijesti bilo uvijek iznova zabranjivano: u srednjem vijeku zabranjivala ga je crkva, tako bezuspješno dakako da je naposljetku duhovna vlast bila prisiljena uzeti ga pod svoje okrilje da bi ga nadzirala. Drugi put: puritanska vlada 1642. u Engleskoj, dvadeset i šest godina poslije Shakespeareove smrti. Treći put, 1774, zabranio ga je Kongres američke revolucije. Još jednom — navodim samo primjere — Goebbels 1944, posljednje ratne godine.


Sadržaj:
I. Predgovor
II . Polis Atena
III.Eshil
IV. Sofoklo/Euripid
V. Komedija
VI. Od srednjeg do novog vijeka
VII. Španjolci
VIII. Shakespeare (1)
IX. Shakespeare (2)
X. Shakespeare (3)
XI. Shakespeare (4)
XII. Le Grand Sičcle (Corneille)
XIII. Molibre (1)
XIV. Molibre (2)
XV. Osamnaesto stotljeće
XVI. Weimar i revolucija (1)
XVII. Weimar i revolucija (2)
XVIII. Devetnaesto stoljeće
XIX. Gogolj-Bachner
Međuriječ
XX. Moderna (Pariz/Berlin)
XXI. Moderna (London)
XXII. Moderna (Moskva)
XXIII. Revolucija prije revolucijâ
XXIV. Osvrt na sadašnjost
Conclusio
Bilješke
Registar autora i kazališnih komada
Napomena Siegfrieda Melchingera
Napomena uz prijevod


62387245 Povijest političkog kazališta / Siegfried Melchinger

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.