Godina izdanja: 2021
ISBN: 978-86-6047-139-0
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor: Ilija Đurović
Izdavač: Treći trg
Godina izdanja: 2021.
Broj strana: 103
Pismo: Latinica
Povez: Mek
Format: 21 cm

Sampas je poema puta. Sampas je roman. Sampas je muzika.
Od prve do poslednje stranice ove knjige, od Ade Bojane, preko Bokokotorskog zaliva pa do Podgorice, Ilija Đurović rafiniranim književnim stilom pred nas postavlja slike i situacije celog jednog života, života kao traganja za boljim, života kao kolopleta milih i nemilih okolnosti i događaja – onoga što bi se zaista moglo nazvati: život, literatura.
Savremeni crnogorski, odnosno rasparčano-jugoslovenski, odnosno balkanski kontekst – milje je kroz koji likovi ove knjige traže svoj: sampas. Ili spas?
Ilija Đurović vešto sastavlja književni puzzle od kojeg nas katkad podilaze srsi, a katkad milina. Besprekoran stil kojim je ovaj roman napisan čini da ne poželimo da je kraj.
Ali kraj čega? Kraj puta? Kraj traganja?
Sampas nam ne dopušta da stavimo tačku.
Sampas je knjiga o ljubavi prema životu, uprkos svemu.

Bojan Krivokapić

Ilija Đurović o NIN-ovoj nagradi i životu u Berlinu

Ilija Đurović, Ilija DjurovićIlija Đurović Foto: Mirko Radonjić
Dio sam generacije koja je u Crnoj Gori provela čitav život pod jednom istom, korumpiranom, u mnogim segmentima i vrlo kriminalnom vlašću, kojoj je većinu vremena sekundirala uvijek ogavno nacionalistička opozicija, kaže u intervjuu za Nova.rs, mladi pisac Ilija Đurović, jedan od finalista za NIN-ovu nagradu.
Kada je objavljen spisak pisaca i romana koji se nalaze u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, mnogi su se pitali ko je Ilija Đurović (Podgorica, 1990). Za mnoge nepoznanica, Ilija je mladi pisac koji već osam godina živi u Berlinu i sa svojim prvim romanom “Sampas” (Treći trg) nalazi se među šest finalista u najužem izboru za osvajanje NIN-ove nagrade. Ilija piše poeziju, prozu, drame i filmska scenarija. Objavio je do sada sledeće knjige: “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”, priče (Žuta kornjača, 2014); “Crne ribe, priče” (Žuta kornjača, 2016); “Brid”, poezija (Treći Trg, 2018). Živi i radi u Berlinu.
Kakav je osećaj biti među šest finalista za NIN-ovu nagradu?
– Znači mi, naravno. Prije svega zbog skretanja pažnje na knjigu. U našim regionalnim književnostima nagrade (za neobjavljene rukopise i objavljene knjige) postale su, nažalost, jedini reflektor ka kojem se gleda kad se razmišlja o putu nekomercijalnih knjiga do čitalaca. Medijsko-izdavačka euforija koja se osjeća kad se približe dodjele važnih nagrada istovremeno je i sindrom o kojem takođe treba govoriti i pisati.
Vi i Milena Marković ste prvenstveno pesnici, i vaše knjige su u stvari poeme. Da li je ovo vreme kada se žanrovi u književnosti sve više mešaju?
- Miješali su se oduvijek i upravo je roman bio i ostao idelan teren za formalna i žanrovska rušenja i građenja teksta, a to je, makar za mene, najveći, ako ne i jedini istinski kvalitet romana kao forme, i vjerovatno ono što roman toliko dugo čini tako popularnim u zapadnim kulturama. Nuspojava popularnosti romana su, naravno, određena izdavačko-tržišna očekivanja, prije svega mislim na nikad do kraja iskorijenjeni realizam, i to onaj psihološki, koji i dalje opstaje zamaskiran u takozvani građanski roman. Mene ta vrsta realizma ne uzbuđuje ni kao čitaoca, ni kao pisca. Ipak, „Sampas“ ne bih definisao kao „poemu“ u klasičnom smislu. Taj podnaslov „poema puta“ više je krivi trag, poziv da se očekivanja ostave po strani i krene na put.
“Sampas” se dešava u Crnoj Gori i predstavlja kao nekakav road-movie. O čemu je zapravo reč u vašem kratkom romanu?
- O kratkom putovanju dvoje ljudi crnogorskom obalom, onda nazad preko brda ka glavnom gradu, pa pravac aerodrom i natrag ili naprijed u nove iluzije izbora.
“To je ona književnost u kojoj su prozno, poetsko, dramsko, realistično, magijsko...postali muzika.” Ovo je napisao Bojan Krivokapić o knjizi “Sampas”, imate li nešto da dodate?
Ilija Đurović, Ilija DjurovićIlija Đurović Foto: Privatna arhiva
- Teško je dodati nešto Bojanu, pa neću ni pokušavati.
Šta znači Sampas?
- U gorskom rječniku označava ljetnje puštanje stoke bez pratnje čobana na ispašu, u planinu. Takođe znači i potpunu slobodu, bez bilo kakvog nadzora. A „Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika“ Ranka Jovanovića iz godine 1936. pjeva ovako: „skitati se, proskitati se, otskitati, skitnja, skitač, skitnica, lunjati, lunjati se, smucati se, lolati se, probisvet, protuva - sampas“. U mom slučaju znači i čitav jedan književni i životni izbor.
Imate li utisak da poezija doživljava novu popularnost u današnjem vremenu, pogotovo na društvenim mrežama?
- Imam taj utisak i to me raduje. Ali ne mislim da su društvene mreže posebno važne za tu popularnost. Važnija je poezija i njena žilavost. A važni su i stari i novi časopisi, kao i mali izdavači koji su spremni na taj književni rizik dostojan poštovanja – da se posvete poeziji. U nekim slučajevima ta se poezija prelije i na društvene mreže i odatle vrati u knjige, ponekad, još snažnija.
Kako je došlo do saradnje sa izdavačkom kućom “Treći trg”?
- Onako kako je za moje knjige u tom trenutku bilo jedino moguće da pređu granicu, preko konkursa za neobjavljeni rukopis. Kao što sam već rekao, konkursi i nagrade postali su skoro pa jedina mogućnost da se izađe iz lokalnih okvira naših malih književnosti. Moj rukopis „Brid“ bio je nagrađen na konkursu „Trećeg trga“ za prvu pjesničku zbirku, i tako smo se upoznali.
Čime se bavite u Berlinu, tamo se već osam godina? Kakav je život danas u Berlinu za mlade ljude? Da li je i dalje privlačan za umetnike i studente?
- Bavim se pisanjem, i usput preživljavam od kratkoročnih poslova. Manje-više uobičajeni prekarni život i rad „slobodnih“ umjetnika danas, skoro svugdje. A život u Berlinu je i dalje privlačan mnogima, ne samo umjetnicima i studentima. Do kad će ostati tako, vidjećemo.
Kakva je nemačka književnost danas, šta vam je novo interesantno?
- Nisam ekspert za njemačku književnost, pratim selektivno i stihijski. Dopada mi se poezija određenih pjesničkih grupa okupljenih oko izdavača posvećenih poeziji. Prozu pratim manje. Moj vrlo uopšten utisak je da ovdašnja književnost, kao i svaka u kojoj je već dugo vremena mirno i „udobno“, rizikuje ljenost i preveliku okrenutost samoj sebi. To na književnu scenu može djelovati loše, a na publiku zatupljujuće.
Od regionalnih pisaca i pesnika, koga najviše cenite?
- Ne pravim takve dugoročne izbore. Čitam sve što mi dođe do ruku, pratim pažljivo i spreman sam u svakom trenutku da iznevjerim svoj prethodni izbor.
Pišete nešto novo?
- Da, pišem. Završio sam nedavno novi rukopis, a posljednjih mjeseci radim na jednom scenariju.
Pratite li politiku u Crnoj Gori? Dosta je burno u poslednje vreme, priklanjate li se nekome ili vas to ne dotiče?
- Dotiče me i ne priklanjam se. Osim privatnih i vrlo iracionalnih veza, nemam drugih kontakata sa Crnom Gorom, pa sve to posmatram „sa strane“. A situacija, makar sa te moje distance, izgleda prilično loše. Dio sam generacije koja je provela čitav život pod jednom istom, korumpiranom, u mnogim segmentima i vrlo kriminalnom vlašću, kojoj je većinu vremena sekundirala uvijek ogavno nacionalistička opozicija. Promjena je u svakom smislu bila neophodna. Ali nakon takvog, tridesetogodišnjeg sistemskog mrcvarenja, teško je pronaći razloge za politički optimizam i uvjerenje da će iz te štokholmske perverzije izaći neko novi i donijeti nešto dobro, makar neko vrijeme. I eto, novi su došli i do sad uglavnom nisu donijeli baš ništa.
MG72