ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 293
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

U ovom klasičnom delu, Leo Štraus istražuje problem prirodnog prava i tvrdi da u stvarnosti postoji čvrst temelj za razliku između ispravnog i pogrešnog u etici i politici. Na stogodišnjicu Štrausovog rođenja i pedesetu godišnjicu Volgrin predavanja koja su iznedrila ovo delo, Prirodno pravo i istorija ostaju kontroverzni i suštinski kao i uvek.

Leo Strauss (/straʊs/,[31] njemački: [ˈleːoː ʃtʁaʊs];[32][33] 20. rujna 1899. – 18. listopada 1973.) bio je njemačko-američki politički filozof i klasičar koji se specijalizirao za klasičnu političku filozofiju. Rođen u Njemačkoj od židovskih roditelja, Strauss je kasnije emigrirao iz Njemačke u Sjedinjene Države. Veći dio svoje karijere proveo je kao profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu, gdje je predavao nekoliko generacija studenata i objavio petnaest knjiga.[34]

Uvježban u neo-kantovskoj tradiciji s Ernstom Cassirerom i uronjen u rad fenomenologa Edmunda Husserla i Martina Heideggera, Strauss je svoju slavu stekao revolucionarnim knjigama o Spinozi i Hobbesu, zatim člancima o Maimonidu i Farabiju. Kasnih 1930-ih njegovo se istraživanje usredotočilo na ponovno otkrivanje ezoterijskog pisanja, čime je novo osvjetljavanje Platona i Aristotela, vraćajući se na njihovo tumačenje kroz srednjovjekovnu islamsku i židovsku filozofiju, te potičući primjenu tih ideja na suvremenu političku teoriju.


Strauss je rođen 20. rujna 1899. u gradiću Kirchhain u Hesse-Nassauu, pokrajini Kraljevine Pruske (dio Njemačkog Carstva), od obitelji Huga Straussa i Jennie Strauss, rođene David. Prema nekrologu Allana Blooma iz 1974. u Političkoj teoriji, Strauss je `odgajan kao ortodoksni Židov`, ali čini se da obitelj nije u potpunosti prihvatila ortodoksnu praksu.[36] Sam Strauss je primijetio da potječe iz `konzervativnog, čak i ortodoksnog židovskog doma`, ali onog koji malo zna o židovstvu osim strogog pridržavanja ceremonijalnih zakona. Njegov otac i ujak vodili su farmu i stočarski posao koji su naslijedili od svog oca Meyera (1835.–1919.), vodećeg člana lokalne židovske zajednice.[37]

Nakon pohađanja Kirchhain Volksschule i protestantske Rektoratsschule, Leo Strauss je 1912. godine upisan u Gymnasium Philippinum (povezan sa Sveučilištem u Marburgu) u obližnjem Marburgu (iz kojeg su također diplomirali Johannes Althusius i Carl J. Friedrich) 1912. godine, diplomirajući u He. ukrcao se kod marburškog kantora Straussa (bez srodstva), čija je rezidencija služila kao mjesto susreta sljedbenika neo-kantovskog filozofa Hermanna Cohena. Strauss je služio u njemačkoj vojsci od Prvog svjetskog rata od 5. srpnja 1917. do prosinca 1918. godine.

Strauss se nakon toga upisao na Sveučilište u Hamburgu, gdje je 1921. doktorirao; njegovu tezu, O problemu znanja u filozofskoj doktrini F. H. Jacobija (Das Erkenntnisproblem in der philosophischen Lehre Fr. H. Jacobis), nadgledao je Ernst Cassirer. Također je pohađao tečajeve na sveučilištima u Freiburgu i Marburgu, uključujući neke koje su predavali Edmund Husserl i Martin Heidegger. Strauss se pridružio židovskom bratstvu i radio za njemački cionistički pokret, koji ga je upoznao s raznim njemačkim židovskim intelektualcima, kao što su Norbert Elias, Leo Löwenthal, Hannah Arendt i Walter Benjamin. Benjamin je bio i ostao obožavatelj Straussa i njegovog rada tijekom cijeloga života.[38][39][40]

Straussov najbliži prijatelj bio je Jacob Klein, ali je također bio intelektualno angažiran s Gerhardom Krügerom—i Karlom Löwithom, Juliusom Guttmanom, Hans-Georgom Gadamerom i Franzom Rosenzweigom (kome je Strauss posvetio svoju prvu knjigu), kao i Gershomom Scholemom, Alexanderom Altmannom , te arabist Paul Kraus, koji se oženio Straussovom sestrom Bettinom (Strauss i njegova supruga kasnije su posvojili dijete Paula i Bettine Kraus kada su oba roditelja umrla na Bliskom istoku). S nekoliko od tih prijatelja, Strauss je kasnije u životu vodio energične epistolarne razmjene, od kojih su mnoge objavljeni u Gesammelte Schriften (Sabrani spisi), neki u prijevodu s njemačkog. Strauss je također bio uključen u diskurs s Carlom Schmittom. Međutim, nakon što je Strauss napustio Njemačku, prekinuo je diskurs kada Schmitt nije odgovorio na njegova pisma.

Karijera

Sveučilište u Chicagu, škola s kojom je Strauss najtješnje povezan
Nakon što je 1932. dobio Rockefellerovu stipendiju, Strauss je napustio svoju poziciju na Višem institutu za židovske studije u Berlinu u Pariz. U Njemačku se vratio samo jednom, na nekoliko kratkih dana dvadeset godina kasnije. U Parizu se oženio Marie (Miriam) Bernsohn, udovicom s malim djetetom, koju je prije poznavao u Njemačkoj. Posvojio je sina svoje supruge, Thomasa, a kasnije i sestrino dijete, Jenny Strauss Clay, kasnije profesoricu klasike na Sveučilištu Virginia; on i Miriam nisu imali vlastite biološke djece. Nakon smrti, iza njega su ostali Thomas, kći Jenny Strauss Clay i troje unučadi. Strauss je postao doživotni prijatelj Alexandrea Kojèvea i bio je u prijateljskim odnosima s Raymondom Aronom, Alexandreom Koyréom i Étienneom Gilsonom. Zbog uspona nacista na vlast, odlučio se ne vratiti u svoju domovinu. Strauss je, nakon nekih peripetija, pronašao utočište u Engleskoj, gdje je 1935. dobio privremeno zaposlenje na Sveučilištu Cambridge, uz pomoć svog tasta, Davida Daubea, koji je bio povezan s Gonvilleom i Caius Collegeom. Dok je bio u Engleskoj, postao je blizak prijatelj R. H. Tawneyja, a bio je u manje prijateljskim odnosima s Isaiahom Berlinom.[24]

U nemogućnosti da nađe stalni posao u Engleskoj, Strauss se 1937. preselio u Sjedinjene Države, pod pokroviteljstvom Harolda Laskog, koji mu je napravio upoznavanje i pomogao mu da dobije kratko predavanje. Nakon kratkog staža kao znanstveni suradnik na Odsjeku za povijest na Sveučilištu Columbia, Strauss je osigurao mjesto u The New School, gdje je između 1938. i 1948. radio na fakultetu političkih znanosti i također je preuzeo pomoćne poslove.[41] Godine 1939. kratko je radio kao gostujući profesor na Hamilton Collegeu. Postao je američki državljanin 1944., a 1949. postao je profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu, držeći Robert Maynard Hutchins Distinguished Service Professorship do odlaska 1969. godine.

Strauss je 1953. skovao frazu reductio ad Hitlerum, igru ​​reductio ad absurdum, sugerirajući da uspoređivanje argumenta s jednim od Hitlerovih, ili `igranje na nacističku kartu`, često je zabluda irelevantna.[42]

Godine 1954. susreo se s Löwithom i Gadamerom u Heidelbergu i održao javni govor o Sokratu. Dobio je poziv za privremeni lektorat u Hamburgu 1965. (što je odbio iz zdravstvenih razloga) te je primio i prihvatio počasni doktorat sa Sveučilišta u Hamburgu i Bundesverdienstkreuza (Njemački orden za zasluge) preko njemačkog predstavnika u Chicagu. Godine 1969. Strauss se preselio na Claremont McKenna College (bivši Claremont Men`s College) u Kaliforniji na godinu dana, a zatim na St. John`s College, Annapolis 1970., gdje je bio Scott Buchanan Distinguished Scholar in Residence do svoje smrti od upale pluća 1973. godine. [43] Pokopan je na hebrejskom groblju u Annapolisu, sa suprugom Miriam Bernsohn Strauss, koja je umrla 1985. godine.[44][45] Psalam 114. pročitan je u sprovodu na zahtjev obitelji i prijatelja.[46]

Filozofija
Za Straussa su politika i filozofija bile nužno isprepletene. Suđenje i smrt Sokrata smatrao je trenutkom nastanka političke filozofije. Strauss je smatrao jednim od najvažnijih trenutaka u povijesti filozofije Sokratov argument da filozofi ne mogu proučavati prirodu bez razmatranja vlastite ljudske prirode,[47] koja je, prema riječima Aristotela, priroda `političke životinje.` 48] Međutim, također je smatrao da su ciljevi politike i filozofije inherentno nepomirljivi i nesvodivi jedni na druge.[49][50]

Strauss je razlikovao `učenjake` od `velikih mislilaca`, identificirajući se kao učenjak. Napisao je da su većina filozofa koji se samoopisuju zapravo znanstvenici, oprezni i metodični. Veliki mislioci, nasuprot tome, hrabro i kreativno rješavaju velike probleme. Znanstvenici se bave ovim problemima samo neizravno razmišljajući o razlikama velikih mislilaca.[51]

U Prirodnom pravu i povijesti Strauss počinje kritikom epistemologije Maxa Webera, nakratko se bavi relativizmom Martina Heideggera (koji ostaje neimenovan) i nastavlja raspravom o evoluciji prirodnih prava kroz analizu misli Thomasa Hobbesa i Johna Locke. Zaključuje kritiziranjem Jean-Jacquesa Rousseaua i Edmunda Burkea. U središtu knjige su ulomci iz Platona, Aristotela i Cicerona. Velik dio njegove filozofije je reakcija na Heideggerova djela. Doista, Strauss je napisao da se Heideggerovo razmišljanje mora razumjeti i suočiti s njim prije nego što je moguća bilo kakva potpuna formulacija moderne političke teorije, a to znači da se politička misao mora baviti pitanjima ontologije i povijesti metafizike.[52]

Strauss je napisao da je Friedrich Nietzsche bio prvi filozof koji je ispravno razumio historicizam, ideju utemeljenu na općem prihvaćanju hegelovske filozofije povijesti. Heidegger je, prema Straussovom mišljenju, sanizirao i politizirao Nietzschea, dok je Nietzsche vjerovao da će `naši vlastiti principi, uključujući vjeru u napredak, postati jednako neuvjerljivi i strani kao što su se pokazali svi raniji principi (esencije)` i `jedini način izgleda... da se dragovoljno izabere životvorna zabluda umjesto smrtonosne istine, da se izmišlja mit`.[53] Heidegger je vjerovao da je tragični Nietzscheov nihilizam sam po sebi `mit` vođen defektnom zapadnom koncepcijom bića koju je Heidegger pratio do Platona. U svojoj objavljenoj korespondenciji s Alexandreom Kojèveom, Strauss je napisao da je Hegel bio u pravu kada je pretpostavio da kraj povijesti implicira kraj filozofije kako je shvaća klasična politička filozofija.[54]

Na čitanju

Straussovo proučavanje filozofije i političkih diskursa koje je proizvela islamska civilizacija, prije svega Al-Farabijeva i Maimonidesova, bila je ključna u razvoju njegove teorije čitanja.
Krajem 1930-ih, Strauss je po prvi put pozvao na preispitivanje `razlike između egzoteričnog (ili javnog) i ezoteričnog (ili tajnog) učenja`.[55] Godine 1952. objavio je Persecution and the Art of Writing, tvrdeći da ozbiljni pisci pišu ezoterično, to jest s višestrukim ili slojevitim značenjima, često prikrivenim ironijom ili paradoksom, nejasnim referencama, čak i namjernim proturječjima. Ezoterično pisanje ima nekoliko svrha: štiti filozofa od osvete režima i štiti režim od korozije filozofije; privlači pravu vrstu čitatelja i odbija pogrešnu vrstu; a pronalaženje unutarnje poruke je samo po sebi vježba filozofskog rasuđivanja.[56][57][58] Polazeći od svoje studije o Maimonidu i Al Farabiju, i dalje upućujući na Platonovu raspravu o pisanju sadržanu u Fedru, Strauss je predložio da je klasična i srednjovjekovna umjetnost ezoterijskog pisanja pravi medij za filozofsko učenje: umjesto da prikazuje filozofe ` misli površno, klasični i srednjovjekovni filozofski tekstovi vode svoje čitatelje u razmišljanju i učenju neovisno o prenesenom znanju. Dakle, Strauss se slaže sa Sokrat iz Fedra, gdje grčki ukazuje na to da, ukoliko pisanje ne odgovara na pitanje, dobro pisanje izaziva pitanja kod čitatelja - pitanja koja čitatelja usmjeravaju prema razumijevanju problema o kojima je autor razmišljao s najvećom ozbiljnošću. Strauss tako, u Persecution and the Art of Writing, predstavlja Maimonidesa `kao skrivenog nevjernika koji zamagljuje svoju poruku iz političkih razloga.`[59]

Straussov hermeneutički argument[3] – reartikuliran u njegovim kasnijim spisima (naročito u Gradu i čovjeku [1964.]) – je da su prije 19. stoljeća zapadni znanstvenici obično shvaćali da filozofsko pisanje nije kod kuće ni u jednoj državi, bez obzira na to kako liberalno. U mjeri u kojoj propituje konvencionalnu mudrost u njezinim korijenima, filozofija se mora čuvati posebno od onih čitatelja koji smatraju da su autoritativni, mudri i liberalni branitelji statusa quo. Preispitujući ustaljena mišljenja, ili istražujući načela morala, filozofi iz starog doba smatrali su potrebnim svoje poruke prenijeti na iskosan način. Njihova `umjetnost pisanja` bila je umjetnost ezoterične komunikacije. To je bilo osobito očito u srednjovjekovnim vremenima kada su heterodoksni politički mislioci pisali pod prijetnjom inkvizicije ili usporedivo tupih sudova.

Straussov argument nije da su srednjovjekovni pisci koje proučava rezervirali jedno egzoterično značenje za mnoge (hoi polloi) i ezoterično, skriveno za nekolicinu (hoi aristoi), već da su ovi pisci, kroz retoričke strategije, uključujući proturječnost i hiperbole, uspjeli prenijeti njihovo pravo značenje u prešutno srce svojih spisa – srce ili poruku koja se nesvodi na `slovo` ili povijesnu dimenziju tekstova.

Izričito slijedeći vodstvo Gottholda Ephraima Lessinga, Strauss ukazuje na to da su srednjovjekovni politički filozofi, ništa manje od svojih antičkih kolega, pažljivo prilagođavali svoje formulacije dominantnim moralnim stajalištima svog vremena, kako ne bi `mnogi` osudili njihove spise kao heretičke ili nepravedne. (koji nisu čitali), nego od onih `nekolicine` koje su mnogi smatrali najpravednijim čuvarima morala. Upravo bi te pravedne osobe bile najsklonije progonu/izopćenju svakoga tko se bavio razotkrivanjem plemenite ili velike laži na kojoj stoji ili pada vlast nekolicine nad mnogima.[60]

Prema njegovim kritičarima, posebno Shadia Drury, Strauss pogrešno pretpostavlja razliku između `egzoteričnog` ili spasonosnog i `ezoteričnog` ili `istinskog` aspekta filozofije predmodernih političkih filozofa. Nadalje, Straussa se često optužuje da je sebe napisao ezoterično. Čini se da se optužba temelji na uvjerenju da u liberalnim društvima moderne ere, a posebno u Sjedinjenim Državama, filozofi nisu slobodni iznositi svoje filozofske stavove u javnosti, a da ih ne optuže za neprikladnost.[61]

O politici
Dio serije na
Konzervativizam
Plava zastava maše.svg
Varijante
Koncepti
Mislioci
JohnsonHumeBurkeVišeMaistreBonaldHallerChateaubriandColeridgeKaramzinCarlyleNewmanTocquevilleCortésDostoevskyTaineBellocChestertonStraussOakeshottBurnhamKuehnelt-LeddihnKirkBuckleyScrutonHitchensPeterson
političari
Organizacije
Religijski konzervativizam
Nacionalne varijante
Povezane teme
DodgerBlue flag waving.svg Portal za konzervativizam
Glasačka kutija u boji.svg Politički portal
vte
Prema Strausu, moderna društvena znanost je manjkava jer pretpostavlja razliku između činjenica i vrijednosti, koncept koji je Strauss smatrao sumnjivim. Njegove je korijene u filozofiji prosvjetiteljstva pronašao do Maxa Webera, mislioca kojeg je Strauss opisao kao `ozbiljan i plemenit um`. Weber je želio odvojiti vrijednosti od znanosti, ali je, prema Straussu, zapravo bio derivativni mislilac, pod dubokim utjecajem Nietzscheovog relativizma.[62] Strauss je politiku tretirao kao nešto što se ne može proučavati izdaleka. Politolog koji je proučavao politiku znanstvenim okom bez vrijednosti, za Straussa se samozavaravao. Pozitivizam, nasljednik Augustea Comtea i Maxa Webera u potrazi za navodnim prosudbama bez vrijednosti, nije uspio opravdati vlastito postojanje, što bi zahtijevalo vrijednosni sud.[63]

Dok je liberalizam modernog doba naglašavao težnju za slobodom pojedinca kao svoj najviši cilj, Strauss je smatrao da bi trebao postojati veći interes za problem ljudske izvrsnosti i političke vrline. Strauss je kroz svoje spise neprestano postavljao pitanje kako i u kojoj mjeri sloboda i izvrsnost mogu koegzistirati. Strauss se odbijao zadovoljiti bilo kakvim pojednostavljenim ili jednostranim rješenjima sokratskog pitanja: Što je dobro za grad i čovjeka?[64]

Susreti s Carlom Schmittom i Alexandreom Kojèveom
Dva značajna političko-filozofska dijaloga koje je Strauss vodio sa živim misliocima bili su oni koje je vodio s Carlom Schmittom i Alexandreom Kojèveom. Schmitt, koji će kasnije nakratko postati glavni pravnik nacističke Njemačke, bio je jedan od prvih važnih njemačkih akademika koji je pregledao Straussove raneork pozitivno. Schmittova pozitivna referenca i odobravanje Straussovog rada na Hobbesu bila je ključna u pridobivanju Straussa stipendije koja mu je omogućila da napusti Njemačku.[65]

Straussova kritika i pojašnjenja Koncepta političkog naveli su Schmitta da u njegovom drugom izdanju napravi značajne izmjene. Pišući Schmittu 1932. godine, Strauss je sažeo Schmittovu političku teologiju da `budući da je čovjek po prirodi zao, njemu je stoga potrebna vlast. Ali vlast se može uspostaviti, to jest, ljudi se mogu ujediniti samo u jedinstvu protiv—protiv drugih ljudi. Svako udruženje ljudi nužno je odvajanje od drugih ljudi... političko tako shvaćeno nije konstitutivni princip države, poretka, već uvjet države.`[66]

Strauss se, međutim, izravno suprotstavio Schmittovu stavu. Za Straussa, Schmitt i njegov povratak Thomasu Hobbesu od pomoći su razjasnili prirodu našeg političkog postojanja i našeg modernog samorazumijevanja. Schmittov je stav stoga bio simptomatičan za liberalno samorazumijevanje modernog doba. Strauss je smatrao da je takva analiza, kao u Hobbesovo vrijeme, poslužila kao korisna `pripremna akcija`, otkrivajući našu suvremenu orijentaciju prema vječnim problemima politike (društvene egzistencije). Međutim, Strauss je smatrao da Schmittova reifikacija našeg modernog samorazumijevanja problema politike u političku teologiju nije adekvatno rješenje. Strauss je umjesto toga zagovarao povratak širem klasičnom shvaćanju ljudske prirode i probni povratak političkoj filozofiji, u tradiciji antičkih filozofa.[67]

S Kojèveom je Strauss imao blisko i doživotno filozofsko prijateljstvo. Prvi put su se sreli kao studenti u Berlinu. Dva su mislioca dijelila bezgranično filozofsko poštovanje jedno prema drugom. Kojève će kasnije napisati da, bez prijateljstva sa Straussom, `nikada ne bih znao... što je filozofija`.[68] Političko-filozofski spor između Kojèvea i Straussa usredotočio se na ulogu koju bi filozofija trebala i smije imati u politici.

Kojève, viši državni službenik u francuskoj vladi, bio je ključan u stvaranju Europske ekonomske zajednice. Tvrdio je da bi filozofi trebali imati aktivnu ulogu u oblikovanju političkih događaja. Strauss je, naprotiv, vjerovao da bi filozofi trebali igrati ulogu u politici samo u onoj mjeri u kojoj mogu osigurati da filozofija, koju je smatrao najvišom djelatnošću čovječanstva, može biti slobodna od političke intervencije.[69]

Liberalizam i nihilizam
Strauss je poučavao da liberalizam u svom modernom obliku (koji je orijentiran na univerzalnu slobodu za razliku od `starog liberalizma` koji je orijentiran na ljudsku izvrsnost) sadrži unutarnju sklonost ekstremnom relativizmu, što je zauzvrat dovelo do dvije vrste nihilizma: [70]

Prvi je bio `brutalni` nihilizam, izražen u nacističkim i boljševičkim režimima. U O tiraniji je napisao da su te ideologije, obje potomke prosvjetiteljske misli, pokušale uništiti sve tradicije, povijest, etiku i moralne standarde i zamijeniti ih silom pod kojom su priroda i čovječanstvo pokoreni i osvojeni.[71] Drugi tip - `nježni` nihilizam izražen u zapadnim liberalnim demokracijama - bio je neka vrsta besciljnosti bez vrijednosti i hedonistički `permisivni egalitarizam`, za koji je vidio da prožima tkivo suvremenog američkog društva.[72][73]

U uvjerenju da su relativizam, scijentizam, historizam i nihilizam 20. stoljeća bili upleteni u propadanje modernog društva i filozofije, Strauss je nastojao otkriti filozofske puteve koji su doveli do ove situacije. Rezultirajuća studija navela ga je da zagovara probni povratak klasičnoj političkoj filozofiji kao polazišnoj točki za prosuđivanje političkog djelovanja.[74]

Straussovo tumačenje Platonove Republike
Prema Strausu, Platonova Republika nije `nacrt za reformu režima` (igra riječi iz Otvorenog društva i njegovih neprijatelja Karla Poppera, koja napada Republiku da je upravo to). Strauss citira Cicerona: `Republika ne iznosi na vidjelo najbolji mogući režim, nego prirodu političkih stvari - prirodu grada.`[75]

Strauss je tvrdio da je grad-u-govor neprirodan, upravo zato što je `omogućen apstrakcijom od erosa`.[76] Iako je bio skeptičan prema `napretku`, Strauss je bio jednako skeptičan i prema političkim programima `povratka` - to jest, vraćanja unatrag umjesto naprijed.

Zapravo, dosljedno je bio sumnjičav prema svemu što je tvrdilo da je rješenje starog političkog ili filozofskog problema. Govorio je o opasnosti u pokušaju da se konačno riješi rasprava između racionalizma i tradicionalizma u politici. Konkretno, zajedno s mnogima u njemačkoj desnici prije Drugoga svjetskog rata, bojao se ljudi koji pokušavaju natjerati svjetsku državu da nastane u budućnosti, misleći da će to neizbježno postati tiranija.[77] Stoga se držao podalje od dva totalitarizma koja je osudio u svom stoljeću, i fašisti i komunisti.

Strauss i Karl Popper
Strauss je aktivno odbacivao stavove Karla Poppera kao nelogične. Složio se s pismom odgovora na njegov zahtjev Erica Voegelina da ispita to pitanje. U odgovoru, Voegelin je napisao da je proučavanje Popperovih stavova gubljenje dragocjenog vremena i `smetanje`. Konkretno o Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima i Popperovom razumijevanju Platonove Republike, nakon što je dao neke primjere, Voegelin je napisao:

Popper je filozofski toliko nekulturan, toliko potpuno primitivan ideološki kavgadžija, da nije u stanju ni približno ispravno reproducirati sadržaj jedne Platonove stranice. Čitanje mu ne koristi; previše mu nedostaje znanja da bi razumio što autor kaže.[78]

Strauss je nastavio pokazivati ​​ovo pismo Kurtu Riezleru, koji je iskoristio svoj utjecaj kako bi se suprotstavio Popperovu imenovanju na Sveučilište u Chicagu.[79]

Drevni i moderni
Strauss je stalno naglašavao važnost dviju dihotomija u političkoj filozofiji, a to su Atena i Jeruzalem (razum i objava) i antičko naspram modernog. `Drevni` su bili sokratovski filozofi i njihovi intelektualni nasljednici; `Moderni` počinju s Niccolò Machiavellijem. Smatralo se da je kontrast između drevnih i modernih vezan uz nerazrješivu napetost između Razuma i Otkrivenja. Sokratici su, reagirajući na prve grčke filozofe, vratili filozofiju na zemlju, a time i na tržište, čineći je političkim.[80]

Moderni su reagirali na dominaciju objave u srednjovjekovnom društvu promicanjem mogućnosti Razuma. Protivili su se Akvinskom spajanju prirodnog prava i prirodne teologije, jer je prirodno pravo učinilo ranjivim na sporedne teološke sporove.[81] Thomas Hobbes, pod utjecajem Francisa Bacona, preusmjerio je političku misao na ono što je najčvršće, ali i najniže u čovjeku - njegove fizičke nade i strahove - postavljajući presedan za Johna Lockea i kasniji ekonomski pristup političkoj misli, kao u David Hume i Adam Smith.[82]

Strauss i cionizam
Kao mladić, Strauss je pripadao njemačkoj cionističkoj omladinskoj skupini, zajedno sa svojim prijateljima Gershomom Scholemom i Walterom Benjaminom. Obojica su bili Straussovi obožavatelji i nastavit će biti tijekom života.[83] Kada je imao 17 godina, kako je rekao, `pretvoren` je u politički cionizam kao sljedbenik Vladimira Jabotinskog. Napisao je nekoliko eseja o njezinim kontroverzama, ali je te aktivnosti ostavio iza svojih ranih dvadesetih.[84]

Dok je Strauss zadržao simpatični interes za cionizam, kasnije je cionizam nazvao `problematičnim` i razočarao se u neke od njegovih ciljeva.

Predavao je na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu tijekom akademske godine 1954–55. U svom pismu uredniku National Reviewa, Strauss je pitao zašto je Izrael jedan od njihovih pisaca nazvao rasističkom državom. Tvrdio je da autor nije pružio dovoljno dokaza za svoj argument. Svoj je esej završio sljedećom izjavom:[85]

Politički cionizam je problematičan iz očitih razloga. Ali nikada ne mogu zaboraviti što je postigao kao moralna snaga u eri potpunog raspada. Pomoglo je zaustaviti plimu `progresivnog` izravnavanja poštovanih razlika predaka; ispunjavala je konzervativnu funkciju.

Vjersko uvjerenje
Iako je Strauss prihvatio korisnost religioznog uvjerenja, postoje neka pitanja o njegovim religijskim pogledima. Otvoreno je prezirao ateizam[86][potreban je bolji izvor] i nije odobravao suvremenu dogmatsku nevjeru, koju je smatrao neumjerenom i iracionalnom.[87] Međutim, poput Tome Akvinskog, smatrao je da objava mora biti predmet ispitivanja razumom.[88] Na kraju Grada i čovjeka, Strauss nas poziva da `budimo otvoreni za... pitanje quid sit deus [`Što je Bog?`]` (str. 241), a Edward Feser piše da:

Strauss sam nije bio ortodoksni vjernik, niti je bio uvjereni ateist. Budući da je prihvaćanje ili ne prihvaćanje navodne božanske objave samo po sebi jedno od `trajnih` pitanja, ortodoksija uvijek mora ostati opcija jednako obranljiva kao i nevjera.[89]

U Prirodnom pravu i povijesti Strauss razlikuje sokratsko (platonsko, ciceronovsko, aristotelovsko) od konvencionalnog (materijalističkog, epikurejskog) tumačenja božanstva, te tvrdi da je `pitanje religije` (što je religija?) neodvojivo od pitanja o tome što je religija? prirode civilnog društva i građanske vlasti. U cijelom se svesku zalaže za sokratsko tumačenje građanskog autoriteta i odbacuje konvencionalno tumačenje (čiji je ateizam bitna komponenta).[90] To je nespojivo s tumačenjima Shadie Drury i drugih znanstvenika koji tvrde da je Strauss na religiju gledao isključivo instrumentalno.[91][92]

Odgovori na njegov rad
Recepcija kod suvremenika
Straussova djela čitali su i divili im se različiti mislioci poput filozofa Gershom Scholem, Walter Benjamin,[83] Hans-Georg Gadamer,[93] i Alexandre Kojève,[93] te psihoanalitičar Jacques Lacan.[93] Benjamin se upoznao Straussa kao studenta u Berlinu, te je tijekom svog života iskazivao divljenje Straussu.[38][39][40] Gadamer je izjavio da se `u velikoj mjeri slaže` sa Straussovim tumačenjima.[93]

Kritički pogledi na Straussa
Neki kritičari Straussa optužuju ga da je elitistički, neliberalistički i antidemokratski. Shadia Drury, u Leo Strauss and the American Right (1999.), tvrdila je da je Strauss usadio elitistički napon američkim političkim vođama povezan s imperijalističkim militarizmom, neokonzervativizmom i kršćanskim fundamentalizmom. Drury tvrdi da Strauss uči da je `trajna obmana građana od strane onih na vlasti kritična jer ih treba voditi, a potrebni su im jaki vladari koji će im reći što je dobro za njih.` Nicholas Xenos na sličan način tvrdi da je Strauss bio `antidemokrat u temeljnom smislu, pravi reakcionar`. Kako Xenos kaže, `Strauss je bio netko tko se želio vratiti u prethodnu, predliberalnu, predburžoasku eru krvi i crijeva, imperijalne dominacije, autoritarne vladavine, čistog fašizma.`[94]

Straussa su također kritizirali neki konzervativci. Prema Claesu G. Rynu, Straussovo antihistoricističko razmišljanje stvara umjetni kontrast između moralne univerzalnosti i `konvencionalnog`, `prapredaka` i `povijesnog`. Strauss, tvrdi Ryn, pogrešno i reduktivno pretpostavlja da poštivanje tradicije mora potkopati razum i univerzalnost. Suprotno Straussovoj kritici Edmunda Burkea, povijesni smisao može biti neophodan za adekvatno shvaćanje univerzalnosti. Straussova apstraktna, ahistorijska koncepcija prirodnog prava iskrivljuje istinsku univerzalnost, tvrdi Ryn. Strauss ne razmatra mogućnost da stvarna univerzalnost postane poznata ljudskim bićima u konkretiziranom, posebnom obliku. Strauss i Straussians paradoksalno su poučili filozofski nesuđene američke konzervativce, ne samo rimokatoličke intelektualce, da odbace tradiciju u korist ahistorijskog teoretiziranja, pristranosti koja ide ususret središnjoj kršćanskoj ideji utjelovljenja, koja predstavlja sintezu univerzalnog i povijesni. Prema Rynu, propagiranje čisto apstraktne ideje univerzalnosti pridonijelo je neokonzervativnom zagovaranju navodno univerzalnih američkih principa, koje neokonzervativci vide kao opravdanje za američku intervenciju diljem svijeta – donoseći blagoslove `Zapada` zatucanim `počivanjima`. `. Straussovo antipovijesno razmišljanje povezuje njega i njegove sljedbenike s francuskim jakobincima, koji su također smatrali da je tradicija nespojiva s vrlinom i racionalnošću.[95] Ono što Ryn naziva `novim jakobinizmom` `neokonzervativne` filozofije je, piše Paul Edward Gottfried, također retorika Saint-Justa i Trockog, koju je filozofski osiromašena američka desnica preuzela s bezumnom oštroumnošću. Republikanski operateri i think tankovi očito vjeruju da mogu nositi biračko tijelo pozivajući se na jučerašnje ljevičarske klišeje.[96][97]

Novinari poput Seymoura Hersha smatraju da je Strauss podržavao plemenite laži, `mitove koje koriste politički lideri koji žele održati kohezivno društvo.` za sve vlade. To uključuje uvjerenje da državna zemlja pripada njoj iako je možda stečena nelegitimno i da je državljanstvo ukorijenjeno u nečemu višem od nesreće rođenja.[100]

Odgovor na kritiku
U svojoj knjizi Straussophobia iz 2009., Peter Minowitz daje detaljnu kritiku Druryja, Xenosa i drugih Straussovih kritičara koje optužuje za `nevjerodostojnost i glupost.`[101] U svojoj recenziji knjige Čitanje Lea Straussa iz 2006., Stevena B. Smith, Robert Alter piše da Smith `uvjerljivo postavlja zapise o Straussovim političkim stavovima i o tome o čemu se zapravo radi u njegovom pisanju.` [102] Smith odbacuje vezu između Straussa i neokonzervativne misli, tvrdeći da Strauss nikada nije bio osobno aktivan u politici, nikada nije podržavao imperijalizam i dovodio u pitanje korisnost političke filozofije za prakticiranje politike. Strauss je posebno tvrdio da Platonov mit o kralju filozofu treba čitati kao reductio ad absurdum, te da bi filozofi trebali razumjeti politiku, ne da bi utjecali na politiku, već da bi osigurali autonomiju filozofije od politike.[103] Osim toga, Mark Lilla je tvrdio da pripisivanje Straussa neokonzervativnih stajališta proturječi pažljivom čitanju Straussovih stvarnih tekstova, posebice O tiraniji. Lilla sažima Straussa na sljedeći način:

Filozofija uvijek mora biti svjesna opasnosti tiranije, kao prijetnje i političkoj pristojnosti i filozofskom životu. Mora razumjeti dovoljno o politici da brani svoju autonomiju, a da pritom ne padne u zabludu misleći da filozofija može oblikovati politički svijet u skladu sa svojim vlastitim svjetlima.[104]

Konačno, odgovarajući na optužbe da su Straussova učenja potaknula neokonzervativnu vanjsku politiku Georgea W. Bushova administracija, kao što su `nerealne nade u širenje liberalne demokracije putem vojnih osvajanja`, profesor Nathan Tarcov, direktor Leo Strauss centra na Sveučilištu u Chicagu, u članku objavljenom u The American Interestu, tvrdi da Strauss kao politički filozof u biti nije bio politički. Nakon egzegeze vrlo ograničenih praktičnih političkih stajališta koja se mogu izvući iz Straussovih spisa, Tarcov zaključuje da nas `Strauss može podsjetiti na trajne probleme, ali smo sami krivi za svoja pogrešna rješenja za probleme današnjice.`[105] ] Isto tako Straussova kći, Jenny Strauss Clay, u članku New York Timesa branila je Straussa od optužbi da je on `glavni um iza neokonzervativnih ideologa koji kontroliraju vanjsku politiku Sjedinjenih Država`. `Bio je konzervativac`, kaže ona, `utoliko što nije mislio da je promjena nužno promjena na bolje.` Budući da je suvremena akademija `naginjala ulijevo`, sa svojom `neupitnom vjerom u napredak i znanost u kombinaciji s mukom u pogledu bilo kakvog moralnog suda`, Strauss je stajao izvan akademskog konsenzusa. Da je akademska zajednica naginjala udesno, i on bi to doveo u pitanje — au određenim je prilikama doveo u pitanje načela desnice.[106]

strausijanizam
Strausijanizam je naziv koji je dat `kako bi označio istraživačke metode, zajedničke koncepte, teorijske pretpostavke, središnja pitanja i pedagoški stil (nastavni stil[107]) karakterističan za veliki broj konzervativaca koji su bili pod utjecajem misli i učenja Lea Straussa .`[108] Iako je `posebno utjecajan među sveučilišnim profesorima povijesne političke teorije... također ponekad služi kao zajednički intelektualni okvir općenito među konzervativnim aktivistima, profesionalcima think tankova i javnim intelektualcima.`[108] disciplina političke teorije metoda poziva svoje praktičare da koriste `pomno čitanje` `Velikih knjiga` političke misli; oni nastoje razumjeti mislioca `kako je on sebe razumio`; ne zanimaju ih pitanja o povijesnom kontekstu ili povijesnih utjecaja na određenog autora`[108] i nastoje biti otvoreni za ideju da mogu pronaći nešto bezvremensko istinito u velikoj knjizi. Pristup `na važan način podsjeća na staru Novu kritiku u književnim studijama.`[108]

Postoji određena kontroverza u pristupu oko toga što razlikuje veliku knjigu od manjih djela. Smatra se da su velike knjige napisane od strane autora/filozofa `takve suverene kritičke samospoznaje i intelektualne moći da se ni na koji način ne mogu svesti na opću misao svoga vremena i mjesta`,[108] s drugim djelima `shvaćenim kao epifenomenalan izvornim uvidima mislioca prvoga ranga.`[108] Ovaj pristup se smatra suprotnim `historicističkim pretpostavkama sredine dvadesetog stoljeća, koje čitaju povijest političke misli na progresistički način, s prošlošću filozofije zauvijek odsječene od nas u zamijenjenoj prošlosti.`[108] Strausijanizam iznosi mogućnost da su prošli mislioci možda `držali do istine - i da su noviji mislioci stoga u krivu.`[108]

Harvey Mansfield je tvrdio da ne postoji takva stvar kao što je `strausijanizam`, ali postoje Straussians i škola Straussiansa. Mansfield opisuje školu kao `otvorenu za cijelu filozofiju` i bez ikakvih određenih doktrina za koje se mora vjerovati da joj pripadaju.[109]

Gotovo cijeli Straussovi spisi prevedeni su na kineski; a u Kini čak postoji škola Straussovaca, a najistaknutiji je Liu Xiaofeng (Sveučilište Renmin). `Kineski Straussians` (koji su također često fascinirani Carlom Schmittom) predstavljaju izvanredan primjer hibridizacije zapadne političke teorije u nezapadnom kontekstu. Kako pišu urednici nedavnog sveska, `recepcija Schmitta i Straussa u kineskom govornom području (a posebno u Narodnoj Republici Kini) ne samo da govori mnogo o tome kako se Schmitt i Strauss danas mogu čitati, već također pruža važne tragove o dubljim proturječjima zapadne modernosti i dilemama neliberalnih društava u našem sve spornijem svijetu.`[110]

Studenti
Studenti koji su studirali kod Straussa ili su pohađali njegove tečajeve predavanja na Sveučilištu u Chicagu uključuju Georgea Anastaploa, Laurencea Bernsa, Hadley Arkesa, Setha Benardetea, Davida Bolotina, Christophera Bruella, Allana Blooma, Wernera Dannhausera, Murraya Drya, Charlesa Butterwortha, Williama Galstona , Victor Gourevitch, Harry V. Jaffa,[111] Roger Masters,[112] Clifford Orwin, Thomas Pangle, Stanley Rosen, Abram Shulsky (direktor Ureda za posebne planove),[98] Susan Sontag,[113] Warren Winiarski , i Paul Wolfowitz (koji je pohađao dva Straussova predavanja o Platonu i Montesquieuov Duh zakona na Sveučilištu u Chicagu). Harvey C. Mansfield, Steven B. Smith i Steven Berg, iako nikada nisu Straussovi studenti, su `Straussovci` (kao npr. e Straussovi sljedbenici se identificiraju). Richard Rorty opisao je Straussa kao poseban utjecaj u svojim ranim studijama na Sveučilištu u Chicagu, gdje je Rorty studirao `klasični kurikulum` pod Straussom.