Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Originalnost: Original
Materijal: Porcelan
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Detaljno stanje: Vrlo dobro
PFEIFFER & LÖWENSTEIN - Manji čajnik (1901-1945)
Dimenzije
Visina: 18 cm
Dužina: 17 cm
Širina: 11 cm
Prečnik dna: 6 cm
Prečnik otvora: 6,5 cm
Zapremina: 0,6 l
Težina: 410 g
Zlatna boja na rubu otvora čajnika i na rubu poklopca je mestimično izbledela.
Štampani žig na dnu:
(Inicijali) PLS (za „Pfeiffer & Löwenstein Schlackenwerth“ unutar štita)
Geschützt („Zaštićeno“, skraćeno od „Gesetzlich Geschützt“ = zaštićeno zakonom)
Fabrika „Pfeiffer & Löwenstein“ koristila je žig 1901. do 1945. godine.
Fabriku porcelana „Pfeiffer & Löwenstein“ (Pfajfer i Levenštajn), u zapadnočeškom mestu Ostrov (tada Schlackenwerth, Austrougarska) osnovali su 1873. godine Ludwig Löwenstein (Ludvig Levenštajn, umro 1912) i Josef Pfeiffer (Jozef Pfajfer, 1829-1912). Područje, u kojem je već postojalo nekoliko prosperitetnih fabrika porcelana, bilo je poznato po odličnim izvorima sirovina, u blizini je postojala željeznička pruga, a okolina je pružala obilje vode i goriva potrebnih za proizvodnju. Fabrički kompleks je elektrificiran 1890. godine, posedovao je tri peći, mlin za mlevenje sirovine i peć za pečenje kobaltnih dekora. Proizvodio se upotrebni porcelan prosečnog kvaliteta.
Kad su 1901. godine fabriku preuzeli Rudlof, stariji sin Ludwiga Löwensteina, i Josef Pfeiffer mlađi, sin Josefa Pfeiffera, proširena je i modernizovana, a u proizvodnom programu naglasak je stavljen na visokokvaklitetni dekorisan porcelan. Proizvodilo se i savršeno belo posuđe, koje se isporučivalo za dalju dekoraciju u radionicu i prodavnicu Josef Böck (Jozef Bek) u Beču, za kojeg su radili poznati dizajneri Josef Hoffmann (Jozef Hofman), Emanuel Jozef Margold (Emanuel Jozef Margold) i Michael Powolny (Mihael Povolni). Njihov dekor već predviđa zaokret od secesije, meke, duhovne atmosfere na prelazu dva veka ka dekorativnosti bečkog geometrijskog dizajna i jakih boja.
U skladu sa zahtevima tada narastajućeg funkcionalizma o kombinaciji praktičnosti i estetskih vrednosti, fabrika je proizvela niz hotelskog posuđa debelih zidova, za željeznicu i restorane. Glatki funcionalni oblici obično su ukrašeni jednostavnim, diskretnim dekorom ili brendovima i nazivima koje je zahtevao naručilac.
Ovaj period bio je kreativni vrhunac ostrovske proizvodnje, koji više nije premašen. Krajem 1930-ih, prednost je data jeftinim, jednostavnim proizvodima, čiji je dekor često bio pod uticajem nacionalističkih tendencija.
Pred rat, fabrika je arijanizovana, pri čemu je udovica Rudolfa Löwensteina, Luise (Luize), bila primorana da udeo u kompaniji prepusti Pfeifferu.I pored toga, Luise i mlađi sin Bedřich (Bedrih) dospeli su prvo u koncentracioni logor Terezíně (Teresienstadt, u Češkoj), a 1943. godine u logor Osvětim (Auschwitz, u Poljskoj), gde je čitav transport od preko 1000 čeških Jevreja likvidiran. Stariji sin, Rudolf, uspeo je da se na vreme skloni na bezbedno. Služio je u engleskoj vojsci i nakon rata se nakratko vratio u Ostrov. Neko vreme je radio u sada nacionalizovanoj fabrici porcelana kao zamenik direktora, kasnije je postavljen za zamenika korporativnog direktora fabrike porcelana „Thun“. Potom se preselio u Kanadu, gde se oženio i preuzeo ženino prezime Brayan. Umro je 1984.
Za vreme rata proizvodna inicijativa i izvoz su gotovo potpuno paralizovani. Proizvodnja je ograničena na najjednostavnije proizvode za vojsku, ambulante, hotele.
Proizvodnja u kratkom posleratnom periodu, od 1945. do 1948. godine, dospela je samo do ponavljaja starih oblika i dekora. Uobičajeno, fabrika je zapošljavala 200-300 radnika, od kojih su polovina bile žene. Posle oslobođenja, država je postala vlasnik preduzeća sa više od 150 zaposlenih. Projekti iz poslednjeg ratnog perioda za još jednu, radikalnu modernizaciju ostrovske fabrike porcelana ostali su neiskorišćeni, a kada je 1947. godine proizvodnja premeštena u fabriku „Concordia“ u Lesovu, istorija proizvodnje porcelana u Ostrovu je definitivno završena.
(126/36-51/167-kp/1585)