Cena: |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
Grad: |
Beograd-Vračar, Beograd-Vračar |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1991.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Knjaževac
Srpska književna zadruga, BIGZ, Prosveta, Dečje novine, 1991.
Peti tom izabranih dela Ljubomira Simovića.
`Kovačnica na Čakovini` je zbirka razgovora, eseja i pisama, nastala u devetoj deceniji prošlog veka, od 1981. do 1990. godine. Ovo delo prethodnica je potonjih Simovićevih knjiga `Galop na puževima i Novi galop na puževima`, `Guske u magli` i `Obećana zemlja`. Šire gledano, to je dragocena knjiga za razumevanje stvaralaštva Ljubomira Simovića, jer za razliku od potonjih, iz kojih provejava piščev stav o društveno-političkim prilikama, u `Kovačnici na Čakovini` pretežno su sabrani tekstovi koji govore o umetničkoj stvarnosti. Ljubomir Simović nam sopstvenim primerom, odnosno tekstovima koje nam nudi u `Kovačnici na Čakovini`, otvara svoju stvaralačku radionicu u kojoj možemo naići na neke od najvećih istina o značenju njegove poezije. Sam pesnik je rekao da je `Kovačnica na Čakovini` nastala u deceniji u kojoj su pripremane ružne, mračne stvari koje će se u sledećoj i dogoditi; spisak tema, pak, daleko prevazilazi okvire literature, pozorišta i umetnosti uopšte, ali može pomoći da se uvidi u kojim su se oni uslovima, društvenim, političkim, pa i moralnim razvijali. Kada je, pak, o razgovorima koje je Simović vodio sa novinarima reč, i koji su ovde objavljeni, bilo je neizbežno da se, iako bi povod bila nova knjiga ili pozorišna predstava po piščevoj drami, u njima dotakne i politika. Ljubomir Simović je, novinari i čitaoci znaju, uvek odgovarao i na takva pitanja. Ali, kao pisac i pesnik, i samo iz pozicije pisca i pesnika, kako jedino i treba odgovarati.
Ljubomir Simović (Užice, 2. decembar 1935) srpski je književnik, prevodilac i akademik. Redovni je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Biografija
Ljubomir Simović potpisuje knjige za Adligat
Rođen je od oca Dragiše, obućara i majke Radojke, iz sarajevske porodice Cvijić. Osnovnu školu, niže razrede gimnazije i učiteljsku školu završio je u Užicu. Godine 1962. diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.[1] Kao student bio je član redakcije i odgovorni urednik studentskog književnog lista “Vidici”. Piše pesme, drame, romane, eseje, književne kritike. Prevodi sa italijanskog i ruskog jezika. Prvu pesmu pod nazivom „Jutro” objavio je, kao učenik Učiteljske škole, u “Učiteljskoj iskri” (1951). Nastavio je da objavljuje u “Vestima”, “Mladoj kulturi”, “Omladini”, “Studentu”, “Letopisu Matice srpske”, “Međaju”, “Politici”, “Ninu” i drugim listovima i časopisima. Krajem pedesetih godina 20. veka, radio je honorarno u Omladinskom programu Radio Beograda. Ceo radni vek proveo je kao urednik Umetničke redakcije Prvog programa Radio Beograda.
Inspiraciju za prve pesničke radove nalazio je u Užicu i okolini, mentalitetu Užičana i njihovom razvijenom smislu za humor i osećanje jezika. Drame su, kao i pesme, tematski vezane za zavičajno Užice, istorijsku prošlost i tradiciju. Njegove pesme i drame nalaze se u svim antologijama srpskog pesništva i drame. Dela su mu prevedena na gotovo sve evropske jezike a drame izvođene u pozorištima širom Srbije ali i na mnogim svetskim scenama: Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Meksiku, Češkoj, Nemačkoj, Rusiji, Švajcarskoj, Poljskoj, Belgiji, Kanadi, Maroku i dr.
Petnaestog decembra 1988. godine Simović je izabran za dopisnog, a 27. oktobra 1994. godine za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.[1]
Recepcija
Miodrag Pavlović je Simovića video kao lirskog pesnika, koji se „lako i precizno iskazuje, otvara uvek nove segmente na tematskom vidiku, elegični ton širi do tragičnog, humorno do paradoksalnog, ljubavno osećanje u pravcu erotskog”.[2]
Svetislav Basara je Simovića smestio među nacionalne pesnike, ali ne one koji „mračne, nacionalne i opšteljudske ponore i gnusobe prekrivaju verbalnim pirotskim ćilimima, po kojima šaraju motive iz fiktivne prošlosti” već ga vidi uz one stvaraoce, kakvi su bili Nastasijević i Brana Petrović, koji „zalaze u periferne oblasti čulnog sveta, gde se u mnoštvu srpske braće krije i mnoštvo Kaina”.[3]
Nagrade i priznanja
Kao predstave u celini, Simovićeve drame su dva puta pobedile na Sterijinom pozorju: Putujuće pozorište Šopalović, u izvođenju „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“, u režiji Dejana Mijača, 1986, i Čudo u Šarganu, u izvođenju „Srpskog narodnog pozorišta“ iz Novog Sada, u režiji Egona Savina, 1993. godine.
Ljubomiru Simoviću je 28. aprila 2013. Univerzitet u Kragujevcu na predlog Filološko-umetničkog fakulteta dodelio titulu počasnog doktora.
Književne nagrade
Nagrada „Đorđe Jovanović”, za knjigu Šlemovi, 1968.
Nagrada „Isidora Sekulić”, za knjigu Šlemovi, 1968.
Zmajeva nagrada, za knjigu Uoči trećih petlova, 1973.
Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu Hasanaginica, 1975.
Nagrada „Branko Miljković”, za knjigu Vidik na dve vode, 1980.
Nagrada „Milan Rakić”, za knjigu Um za morem, 1982.
Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu Putujuće pozorište Šopalović, 1986.
Nagrada „Joakim Vujić”, za dramski tekst Putujuće pozorište Šopalović, 1986.
Disova nagrada, 1989.
Oktobarska nagrada grada Beograda, za dramu Boj na Kosovu, 1989.
Sedmojulska nagrada, 1990.
BIGZ-ova nagrada, za knjigu pesama Gornji grad, 1990.
Nagrada „Zlatni krst kneza Lazara”, 1992.
Književna nagrada „Biblios”, za sabrana dela, 1992.
Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu Čudo u Šarganu, 1993.
Nagrada „Desanka Maksimović”, 1994.
Nagrada „Belovodska rozeta”, 1994.
Nagrada „Žička hrisovulja”, 1995.
Nagrada „Laza Kostić”, za knjigu Užice sa vranama, 1996.
Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša”, za knjigu Sabrane pesme, 1997.[1]
Nagrada „Račanska povelja”, za knjigu Sabrane pesme, 1998.
Nagrada „Isidorijana”, za knjigu Užice sa vranama, 1999.[1]
Velika bazjaška povelja, 1999.
Nagrada „Đura Jakšić”, za knjigu Ljuska jajeta, 1999.
Nagrada „Ramonda serbika”, 1999.
Nagrada „Vasko Popa”, za knjigu Sabrane pesme, 2000.
Nagrada „Kozara”, za knjigu Sabrane pesme, 2000.
Nagrada „Radoje Domanović” (Domanovićevi dani satire), za poeziju, Ovsište, 2000.
Nagrada „Braća Karić”, 2001.
Nagrada „Odzivi Filipu Višnjiću”, 2001.
Nagrada „Zaplanjski Orfej”, za pesmu „Doček i krunisanje oslobodioca pred crkvom i ribarskom krčmom u Slankamenu”, 2001.
Nagrada „Dušan Vasiljev”, 2003.
Nagrada „Mića Popović”, 2006.
Vukova nagrada, 2007.
Nagrada „Drainac”, za knjigu pesama Gost iz oblaka, 2008.
Nagrada „Bogorodica Trojeručica”, Čikago, 2009.
Nagrada „Zlatni ključ Smedereva”, 2012.
Nagrada Srpske književne zadruge, 2013.[4]
Nagrada Podruma „Radovanović”, 2014.
Nagrada „Ljubomir P. Nenadović”, za najbolju putopisnu knjigu na srpskom jeziku, 2016.
Nagrada „Dositej Obradović” za životno delo, 2016.
Nagrada „Izviiskra Njegoševa”, za 2015/2016.
Nagrada „Dejan Medaković”, za knjigu Do Oba i Huangpua, 2016.
Nagrada „Arka”, 2017.
Evropska nagrada za poeziju „Petru Krdu”, 2018.
Nagrada „Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića”, 2020.[5]
Medalja SANU, iz oblasti umetnosti, 2022.[6][7]
Dela
Pesme
Balada o Stojkovićima
Pesničke knjige
Slovenske elegije (1958),
Veseli grobovi (1961),
Poslednja zemlja (1964),
Šlemovi (1967),
Uoči trećih petlova (1972),
Subota (1976),
Vidik na dve vode (1980),
Um za morem (1982),
Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj (1983),
Istočnice (sa crtežima Marija Maskarelija, 1983),
Gornji grad (1990, dva izdanja),
Igla i konac (1992)
Ljuska od jajeta (1998).
Tačka (2001)
Izbor iz Simovićevog pesništva objavljen je u knjigama:
Izabrane pesme (1980), Hleb i so (1985, 1987), Istočnice i druge pesme (1994) i Učenje u mraku (1995). U zajedničkom izdanju Grada teatra Budve i podgoričkog „Oktoiha“, u ediciji „Nagrađeni pisci“, u kojoj se štampaju dela dobitnika nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, objavljeno je 1998, Simovićevo troknjižje, koje bi se moglo nazvati ”užičkom pesničkom trilogijom”: Vidik na dve vode, Istočnice i Igla i konac.
Pesma Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj štampana je kao bibliofilsko izdanje Jovice Veljovića, u Hamburgu, 1997. godine.
Sabrane pesme Ljubomira Simovića objavljene su u izdanju „Stubova kulture“ 1999. godine.
Drame
Simović je napisao četiri drame: Hasanaginica, Čudo u Šarganu, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu. Drame su mu izvođene na mnogim našim scenama, kao i u inostranstvu. Najviše uspeha postiglo je Putujuće pozorište Šopalović, koje je postavljeno na scenama Poljske, Češke, Slovačke, Francuske, Švajcarske, Kanade i Belgije, kao i u jednom francuskom pozorištu u Maroku, u Kazablanki. Simovićeve drame su izvođene i u pozorištima Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
Po drami Boj na Kosovu snimljen je film.
Eseji
Simovićevi eseji o srpskim pesnicima skupljeni su u tri izdanja knjige Duplo dno (1983, 1991, 2001), dok su njegovi eseji, besede, razgovori, pisma i ostali tekstovi na druge teme, uključujući i političke, štampani u knjigama Kovačnica na Čakovini (1990), Galop na puževima (1994; drugo, dopunjeno, izdanje 1997), Novi galop na puževima (1999), Žabe u redu pred potkivačnicom (2016).
Drugo
Dnevnik snova objavljen je, pod naslovom Snevnik, u časopisu „Delo“, 1-2, 1987. Posebno izdanje Snevnika, uz to i znatno dopunjeno, objavljeno je 1998. godine.
Dva izdanja knjige Užice sa vranama (hronika, koja je povremeno roman, ili roman, koji je povremeno hronika), štampana su tokom 1996. godine.
Simovićeva Dela u pet knjiga objavljena su 1991. godine.
Prevodi Simovićevih pesama i drama štampani su u mnogim stranim antologijama i zbornicima, u književnim i pozorišnim časopisima, kao i u posebnim knjigama.
Izdavačka kuća „Tanesi” objavila je njegovu knjigu putopisa „Do Oba i Huangpua” 2016. godine.
Ljubomir Simović se bavi i likovnom kritikom i njegova knjiga „Čitanje slika” je vredan prilog istoriji srpske likovne umetnosti savremenog doba. Po knjizi je urađena i televizijska serija u realizaciji Redakcije za kulturu RTS-a 2013-2014. godine. Neki od slikara koji su predstavnjeni su Srbinović, Otašević, Samurović, M.Čelebonović, Veličković, Gvozdenović, M.Tucović,...