Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Knjiga dr. Srđana Jovića „Razgovor s Adžijom“, koja ima i značajnu dokumenarnu vrijednost, zasigurno će izazvati veliki interes čitalaca. U prvom dijelu knjige, pod naslovom „Tragom Adžijinog ratnog dnevnika“ (1941- 1945), Srđan Jović (inače autor zapaženog feljtona „Oluja nad Krajinom“, objavljenog u trinaest nastavaka u časopisu „Hrvatska ljevica“ 1996. i 1997. godine) donosi najzanimljivije dijelove dnevnika Nikole Adžije, starijeg brata Božidara Adžije (koga su ustaše 1941. godine strijeljale u Zagrebu zajedno s Otokarom Keršovanijem, Augustom Cesarcem i drugim uglednim intelektualcima ljevičarima). Nikola Adžija, ugledni građanin Drniša, svakodnevno je bilježio što se dešava u tom gradiću i njegovoj okolici, a povremeno i što se dešava na šibenskom i kninskom području, te u Lici i na Baniji, u vrijeme „onoga rata“. Pri tom je podjednako oštro šibao Nijemce i Talijane, ustaše i četnike, ratne profitere i pljačkaše, a nije prešućivao ni greške partizana. Zabilježio je i kako je saznao za bratovu smrt i kako je tu strašnu vijest doživio, a i što je Božidar Adžija rekao svojoj supruzi Lidiji pred strijeljanje…
U drugom dijelu knjige, pod naslovom „E moj barba Nine“, autor se obraća svom (pokojnom) barba Nini (Nikoli Adžiji) i priča mu - služeći se i napisima iz medija iz tog vremena - što se u njihovom Drnišu (i šire) dešava u „novom ratu“, u vremenu od 1991. do 1995. godine, prepuštajući čitaocima da sami prave usporedbe i donose zaključke.

Na kraju knjige, „umjesto zaključka“, prenosi prilog Stipe Šuvara (objavljen u „Hrvatskoj ljevici“ 1995. godine) koji sadrži popis svih seoskih naselja u Hrvatskoj u kojima su 1991. godine živjeli samo Srbi, zatim onih u kojima ih je bilo više od 90 posto, pa onih u kojima su bili većinsko stanovništvo, kao i popis gradskih naselja sa srpskom većinom i popis većih gradova u kojima su Srbi 1991. godine imali značajan udio u ukupnom stanovništvu.

Pero Kvesić u svom predgovoru, među ostalim, ističe: `Jedni kažu za povijest da je učiteljica života, drugi da - na žalost - još nikoga ništa nije naučila. I jedni i drugi su u pravu. Očekujemo li od povijesti da nas poduči što bi nas sve moglo snaći, ona to može, ali očekivati da to saznanje spriječi ljude da na nov način ponove stare greške pokazalo se iluzornim. U svakom slučaju, povijest ipak pomaže da protumačimo što nam se dogodilo, da bismo mogli ići dalje. Takvoj povijesti je potrebna građa, da bi imala što pročistiti na putu ka saznanju...`