ISBN: Ostalo
Godina izdanja: -
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

kolekcija ODGOVORI
NOVA
Moralni i profesionalni scenario života
Tragom uspomena, Dušan Kosović
Ako se sve dešava u mozgu, šta je nostalgija ako ne odsanjana prošlost. Iz tog sna, Kosović na četrdesetak stranica insistira na prijateljstvu, a izdaju prijatelja smatra `najstrašnijom pukotinom u čovjekovom karakteru`. Jedina molitva u knjizi koju sam zapazio odnosi se na prijateljstvo, koje on izjednačava sa Božjim darom

Vjerovatno postoji dilema - šta je čovjek stvarno, a šta je knjiga o njemu. Rijetko sam imao prilike da upoznam ljude koji su imali odštampanu autobiografiju. Kosović čini mi se kao da je proizašao iz svoje knjige, a ne ona iz njega.
Sreli smo se u Hagu, gdje smo obojica imali posla. Ja kao reporter, on kao vještak, psihijatar, čije je mišljenje trebalo da opredijeli sudbinu jednog haškog optuženika. Njegov medicinski stav je usvojen. I to je, za sada, jedini čovjek koji se iz Ševeningena vratio kući, a sudski postupak obustavljen. Bio sam ponosan na Kosovića, iako se nijesam mnogo radovao što se taj `heroj` izvukao. Hag je lijep grad. Tu je rođen i svoja najbolja djela napisao Spinoza. U njemu se nalaze najbolje Vermerove, Rembrantove, Rubensove slike. Ovim gradom šetao se Hitler sa Evom Braun, iz ovog grada ispaljnene su posljednje rakete Fau-2 na London. Ovdje se pred jednim sudom sudi našoj državi, a pred drugim njenim liderima. Ovdje se u pijesku igrala Margaret Jursenar. Ovdje smo nas dvojica dugo šetali po kiši.
On je pričao o vremenu u kome je sam sebi dao zadatak – da ne umre. Pričao je o partizanima koji su ubijali najbolje ljude njegovog kraja i naravno njegovog oca. U knjizi to izgleda ovako - u priči je bilo ljepše... Kada je trebalo napasti Talijane u Grahovu, otac je kao komandir čete odredio devetoricu i sa njima poslao i svog sina Novicu. Sa devetoricom u Hercegovinu ide sin Ljubo, a u Vasojeviće sa devetoricom sin Momčilo - onda su mu ubili oca. `Kada su ubili moga oca, poslali su desetak vojnika da opljačkaju našu kuću. Otjerali su stoku i odnijeli sve što su mogli... Ne znajući da mi je otac ubijen, našao sam se u kolu sa ubicama i igrao.. Narod me čudno gledao. Brat Novica prošao je pored mene a da me nije ni opazio. Onda je pročitan spisak strijeljanih, čitao ga je Vlado Vidović i plakao. Među usmrćenima bio je i moj otac... U šoku sam odletio kući i prva misao mi je bila da pronađem očevog konja...`
Tako se bježi iz pakla. Iza veselja i smijeha često se skriva karakter surov, opor i okoreo, ali iza bola uvijek je bol. Nasuprot radosti tuga ne nosi masku. Simbolički gledano, taj očev konj nosiće ga cijelog života do biografije koju možete pronaći na kraju ove knjuge.
Poslije završenih studija, vratiće se kao ljekar među te iste ljude, koji su i dalje zastavama, deseteračkim govorima i pjesmama veličali pobjedu i revoluciju. Svako je imao pravo na svoj talenat, a Kosović je znao, da prije nego što ga potvrde - treba ih liječiti.
Dok je Levica slavno edukovala mase u četiri zida se moglo čuti: poslaću te kod Kosovića, ti si luda `Kakav ti je muž` - pitao bi je doktor – `Ovnoglav”, glasio je odgovor. `Jebu mi se misli” - tvrdio je drugi. Partijski moćnik imao je svoje mišljenje: `Nešto mnogo naših ljudi ti proglašavaš ludim, Kosoviću`. Doktor mu je uzvratio:`Nijesam koliko bi trebalo`. Tako govori istinoljubiv čovjek.
Bolest je neprijatelj zdravog društva, pa čovjek ponekad može samo gvozdenim čelom i izrugivanjem dan preživjeti. `Smjenjivali su se kao na traci. Dolazili su iz svih krajeva Crne Gore i ponekad danima čekali na red. Pregledi su trajali do duboko u noć. Ponekad bih legao na klupu da se odmorim, a oni stoje iznad mene kao da sam umro, tek kad neko progovori, znam da sam još živ... `Kosović je dobro poznavo svoj narod. Sa njegovim receptima bolesnici su decenijama poslije odlazili po ljekove. Nisu prihvatali korekcije njegove dijagnoze. Nesumnjivo je da se i do danas ponegdje kriju kao dio tajne lične ili porodične biografije.
Kasnije će Kosović postati dio medicinskog značaja ove planete. Putovaće do najudaljenijih tačaka i najljepših mjesta, međutim, u ovom autobiografskom tekstu nazvanom `Tragom uspomena` počasno mjesto pripada stazi i prvom putovanju u susjedno selo, sa ocem da se vakciniše.
Njegova profesionalna karijera pratiće put ljekova - kao put svile, ali zavičaj ostaje kao posljednja cjelina, nakon što malo po malo ode sve. Naći će Kosović svoje staze na Aljasci, u Alžiru, Japanu, Menhetnu ili Parizu i uvijek, bar je takav moj utisak, kao refren pratiće ga dvije riječi: SPASITI i CRNA GORA. Kao da su ove riječi napravile moralni i profesionalni scenario njegovog života. U ovoj knjizi od 235 stranica nema ni jedne na kojoj se ove dvije riječi ne nalaze. Zašto? Stari Grci bi rekli `Ni bogovi ne mogu prošlost izmijeniti`.
Ako se sve dešava u mozgu, šta je nostalgija ako ne odsanjana prošlost. Iz tog sna, Kosović na četrdesetak stranica insistira na prijateljstvu, a izdaju prijatelja smatra `najstrašnijom pukotinom u čovjekovom karakteru`. Jedina molitva u knjizi koju sam zapazio odnosi se na prijateljstvo, koje on izjednačava sa Božjim darom.
Živimo na prostoru pokrivenom, filozofski govoreći - stavom: Kad čovjek govori on uvijek govori protiv nekoga - u knjizi Dušana Kosovića ovakvo geslo je neprijateljsko. Čast mi je što me uvrstio u svoje prijatelje.

Dragan Mihović

28.12.06 Pobjeda
Tragom uspomena
Tragom uspomena, Dušan Kosović
Autor ovog sugestivnog i meditativnog djela smatra da ima smisla neprestano preispitivati životne ciljeve i sredstva njihovog dostizanja. On vjeruje da se sreća, baš kao i sloboda, može osvajajati snagama volje, mašte i uma

Nova knjiga psihoanalitičara dr Dušana Kosovića `Tragom uspomena` izašla je iz štampe ovih dana u izdanju beogradske „Čigoja štampi“.

U predgovoru djela autor je objasnio kako je i došlo do njenog nastajanja: `Kad god sam prijateljima pričao doživljaje iz svog života, oni su mi sugerisali da bi ih vrijedjelo i zabilježiti. Nije me bilo teško nagovoriti. Podsticaj su mi bili i razgovori koje je sa mnom vodio Miloš Jevtić, od kojih su nastale dvije knjige (Paradoksi Dušana Kosovića, Na istoj obali). U tim razgovorima, po prirodi stvari, odgovarao sam na pitanja koja mi je gospodin Jevtić postavljao. Kad sam poslije izvjesne distance čitao te knjige koje su bile moj životopis, primijetio sam velike pukotine između onoga što sam ispričao i onoga što mi je promaklo, što je izostalo u tom kazivanju, u sjećanju i prisjećanju.
Pišući ovu knjigu pokušao sam da ispunim te „pukotine“. I još jednom sam vratio film svog života. Svakako, nije to ravnodušna `rekonstrukcija` slike moga života. Niko nije pouzdani tumač vlastitih osjećanja. To mi je saznanje pomoglo da se ne opteretim nemogućim nastojanjem da dostignem neporecivu objektivnost. Ovdje je upravo riječ o ličnom i subjektivnom viđenju života.
Ovdje su moji doživljaji i moja iskustva, zabilježeni u nekoliko tematskih cjelina, nekoliko fragmenata, za koje sam vjerovao da će, ipak, vjerodostojno posvjedočiti i o mojim profesionalnim pregnućima, ali i o mom shvatanju života. Valjda će tu biti zapisana i moja vizija čovjeka i svijeta. Za mene će to biti i dio strategije samoposmatranja, samospoznavanja i samorazumijevanja“. Akademik Kosović se u ovom spisu posebno osvrnuo na svoju mladost, profesiju, putovanja, prijateljstva i starost. Tamo možemo pročitati: `Mladost je magična riječ. Kada je izgovorimo, prosto i nesvjesno pomislimo na uzlet, na period trijumfa fizičke snage, na tjelesni sklad, maštu, strast i ljepotu uzrastanja. To je ona strana koja je lijepa i poželjna. Kad ostarimo, najradije prizivamo u sjećanju dane mladosti, koji će, to smo shvatili naknadno, odigrati važnu ulogu u našem duševnom životu. To se svakako odnosi na sve ono što je bilo manifestno zastupljeno, ali i na one sadržaje koji su bili potiskivani, blokirani kulturnimi obrascem koji nas je obavezivao“. Kosović piše da ima mnogo mladih staraca i starih mladića, pa dolazi do zaključka:` Onaj ko zaboravlja da se raduje, da se igra, da se smije, taj je već starac`. Autor ovog sugestivnog i meditativnog djela smatra da ima smisla neprestano preispitivati životne ciljeve i sredstva njihovog dostizanja. On vjeruje da se sreća, baš kao i sloboda, može osvajajati snagama volje, mašte i uma.