Godina izdanja: 2023
ISBN: 978-86-6104-075-7
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor - osoba Leopardi, Đakomo, 1798-1837 = Leopardi, Giacomo, 1798-1837
Naslov Beskonačnost / Đakomo Leopardi ; sa italijanskog preveo Dejan Ilić
Jedinstveni naslov Tutte le poesie e tutte le prose. srpski jezik
Vrsta građe poezija
Jezik srpski
Godina 2023
Izdavanje i proizvodnja Kraljevo : Narodna biblioteka `Stefan Prvovenčani`, 2023 (Novi Sad : Sajnos)
Fizički opis 111 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Ilić, Dejan, 1961- = Ilić, Dejan, 1961-
Zbirka ǂEdicija ǂPovelja. ǂBiblioteka ǂPosle Vavilona ; ǂknj. ǂ35
Napomene Prevod dela: Tutte le poesie e tutte le prose / Giacomo Leopardi
Tiraž 500
Beleške o pesmama: str. 87-96
Hronologija života i dela Đakoma Leopardija: str. 97-102
Beleška prevodioca: str. 103
Str. 107-111:Bezmerja Đakoma Leopardija / Dejan Ilić
Predmetne odrednice Leopardi, Đakomo, 1798-1837

Beleška prevodioca
Stihovi Dakoma Leopardija kod nas su poznati pre svega po Radovom izdanju iz 1976, Pesme i proza, gde je poezija predstavljena sa sedamnaest tekstova iz Leopardijevog dela Pesme u prevodu više prevodilaca, Mirjane Rodić, Siba Miličića, Vladimira Nazora, Frana Alfirevića i Vladana Desnice, te izdanju Verzalpresa iz 1998, Počivaj zauvek umorno srce moje, u prevodu Dragana Mraovića, koje nam donosi integralni prevod ove zbirke od četrdeset i jedne pesme (reč je o ponovljenom CID-ovom izdanju iz 1996). Budući da smo tim prevodom već dobili celokupne Leopardijeve Pesme, izdavač i prevodi- lac ovog izdanja opredelili su se za „skraćene` Cantí od dvadeset sedam tekstova po prevodiočevom izboru, želeći da tako pruže svoj doprinos recepciji Leopardijeve poezije, ali bez namere da ponavljaju ono što je već jednom urađeno.

LEOPARDI, Giacomo
Leopardi Giacomo, talijanski pjesnik (Recanati, 29. VI. 1798 – Napulj, 14. VI. 1837). Njegovo djetinjstvo u rodnome domu bilo je obilježeno strogim odgojem i mrtvilom konzervativne provincijske društveno-kulturne sredine (Recanati je pripadao Papinskoj Državi). Bogata biblioteka oca, grofa Monalda Leopardija, odredila je njegovu izobrazbu: do 15. godine čitao je na 7 jezika i stekao enciklopedijsko znanje o antičkoj kulturi i talijanskoj književnoj tradiciji. Napisao je tada prva erudicijska djela: Povijest astronomije (Storia dell’astronomia, 1813), Esej o raširenim zabludama u starih naroda (Saggio sopra gli errori popolari degli antichi, 1815) i dr., ostvario prijevode i sastavke po uzoru na antičke. Nakon neuspjela pokušaja bijega iz rodne kuće, 1818. napisao je prve kancone, Nad Danteovim spomenikom (Sopra il monumento di Dante) i Italiji (All’Italia), te esej Govor jednog Talijana o romantičkoj poeziji (Discorso d’un italiano intorno alla poesia romantica) u kojem izražava otpor prihvaćanju nove romantičke poetike i zaziranje od suvremenosti te uznosi antiku kao ishodište talijanske kulture i zlatno doba čovječanstva. Iz dnevničkih zapisa objavljenih u velikoj zbirci pod naslovom Bilježnica misli 1817–32 (Zibaldone di pensieri 1817–32, 1898–90), vidljivo je kako je oslabljene vjerske osjećaje već u mladosti zamijenio materijalističkim poimanjem svijeta i čovjeka. Osjećaj izopćenosti, neuslišane ljubavi i nemogućnost dosezanja sreće kao rezultat nepremostiva jaza između ideala i stvarnosti, pogodovali su razvoju dubokoga Leopardijevog pesimizma. Taj pesimizam isprva proizlazi iz rousseauovskoga poimanja prirode kao izgubljenoga raja, čovjekova sretnog početka narušenoga ljudskom poviješću, odnosno razumom (faza `povijesnoga pesimizma`). U takvu kontekstu nastale su (1819–23) prve idile (naziva ih `malim idilama`), kao što su: Beskonačnost (L’infinito), Samotni vrabac (Il passero solitario), Blagdanska večer (La sera del dὶ di festa), Mjesecu (Alla luna) i dr. U njima se već očituje priklanjanje romantičkoj poetici i zaraženost neizlječivom `bolešću stoljeća`, baš kao i glavne osobine pjesničkoga stila: idiličnoj slici zavičajnoga krajolika suprotstavlja se tragično stanje pjesničkoga subjekta koji jedinu utjehu pronalazi u sjećanjima na mladost kao doba velikih iluzija i malobrojnih iskustava, kao i u sposobnosti da maštom nadiđe ograničenja materijalne zbilje. Nakon jednogodišnjega (1822–23) i razočaravajućeg boravka u Rimu, u Recanatiju počinje pisati Moralna djelca (Operette morali 1824, 1836), zbirku moralnih rasprava mitske strukture, najčešće napisanih u dijaloškom obliku, u kojima se jasno očituje pomak s povijesnoga na „kozmički pesimizam“. Prirodu sada poima kao maćehu koja je čovjeka stvorila za bol i patnju, pa mu ne preostaje drugo do trijezno suočenje s vlastitom sudbinom, ne nadajući se sreći nego nastojeći se izbaviti od boli. U međuvremenu je napustio (1825) rodno mjesto i u većim talijanskim gradovima (Firenca, Bologna, Milano) nastojao uredničkim radom steći kratkotrajnu ekonomsku neovisnost, ali nije bitno promijenio svoj izopćenički status. Anonimna novčana potpora prikupljena od prijatelja omogućila mu je konačan odlazak iz Recanatija te boravak u Firenci i potom u Napulju, gdje je i umro. Kozmičkim pesimizmom odišu i Leopardijeve „velike idile“, potonji (1828–30) duži sastavci u kojima posebno značajno mjesto pripada temi sjećanja i prošlosti: Sjećanja (Le ricordanze), Silviji (A Silvia), Seoska subota (Il sabato del villaggio), Mir nakon oluje (La quiete dopo la tempesta), ali i posvemašnje ništavnosti svega postojećeg. Zrelim povratkom ishodišnomu prosvjetiteljstvu u posljednjem sastavku Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto, 1837), u kojem viziji okrutne prirode suprotstavlja skroman cvijetak, simbol ponosna pojedinca koji mudro, bez oholosti, spoznaje svoju sudbinu, Leopardi zaključuje svoje mukotrpno postojanje, rascijepljeno između prosvjetiteljske vjere u razum i romantičkog idealizma s nihilističkim ishodima.
MG103