ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice malo labavije, ali nista strasno!

Johann Karl August Musäus (29. ožujka 1735. - 28. listopada 1787.) bio je njemački pisac. Bio je jedan od prvih sakupljača njemačkih narodnih priča, najpoznatiji po svojoj Volksmärchen der Deutschen (1782–1787), zbirci njemačkih bajki prepričanih kao satire.

Biografija
Rođen u Jeni 29. ožujka 1735., sin jedinac Josepha Christopha Musäusa, suca. Godine 1743. njegov je otac postao vijećnik i policijski sudac u Eisenachu, a mladi Musäus preselio se živjeti sa svojim kumom i ujakom dr. Johannom Weißenbornom u Allstedt, kojemu je povjereno njegovo školovanje i koji je Musäusa tretirao kao sina. Nastavio je živjeti sa svojim ujakom do svoje devetnaeste godine, čak i kada je njegov ujak postao generalni nadzornik Eisenacha 1744. godine, preseljenje koje ga je dovelo u isti grad kao i njegovi roditelji.[1][2]

Musäus je 1754. godine ušao na Sveučilište u Jeni kako bi studirao teologiju (vjerojatno izbor njegovog kuma, a ne vlastitog), i primljen je u Njemačko društvo otprilike u to vrijeme, što je znak više od običnih zasluga. Dobio je magisterij nakon uobičajene tri i pol godine studija, kako bi dodao tituli koju je dobio honoris causa deset godina ranije, 13. srpnja 1747., i vratio se u Eisenach čekati imenovanje u Crkvi, što je bio sada licenciran za. Unatoč tome što je dobro propovijedao, nije bio osobito posvećen vjeri i nije dobio nikakvo imenovanje; kada mu je nakon nekoliko godina ponuđeno upražnjeno mjesto župnika u obližnjem selu, mještani su se usprotivili s obrazloženjem da su ga `jednom vidjeli kako pleše`. To je okončalo njegove nade o karijeri u crkvi, au dobi od dvadeset pet godina postao je pisac satire.[1][2]

Od 1760. do 1762. Musäus je objavio u tri sveska svoje prvo djelo, Grandison der Zweite (Grandison Drugi), koje je kasnije (1781.-1782.) prepisano i izdano pod novim naslovom, Der deutsche Grandison (Njemački Grandison). Cilj ove knjige bio je satirizirati heroja Samuela Richardsona Sir Charlesa Grandisona, koji je imao mnogo sentimentalnih obožavatelja u Svetom Rimskom Carstvu.[3]

Godine 1763. Musäus je postao tutor sudskih paža u Weimaru, a 1769. postao je profesor starih jezika i povijesti na Gimnaziji Wilhelm-Ernst u Weimaru.[3][4][5] Postao je slobodni zidar u srpnju 1776. u loži `Amalia` u Weimaru, a postao je član bavarskih iluminata u kolovozu 1783., uzevši imena `Priscillianus` i `Dante Alighieri`, te je te godine postao prezbiter.[6] Musäus je bio glumac amater i uveo je svog nećaka Augusta von Kotzebuea u kazalište [7], a također je glumio uz Johanna Wolfganga von Goethea u potonjoj komediji u ranim stihovima Die Mitschuldigen (1777.). [8] Zbog svoje društvene prirode bio je visoko cijenjen u Weimaru.[5]

Njegova druga knjiga, Physiognomische Reisen, pojavila se tek 1778/79. Bio je usmjeren protiv Lavatera i privukao je mnogo dobre pažnje. Od 1782. do 1787. objavio je svoje najbolje djelo Volksmärchen der Deutschen, zbirku njemačkih bajki. Čak iu ovom nizu priča, čiji je sadržaj Musäus skupljao među ljudima, nije se mogao suzdržati od satire. Pričama, dakle, nedostaje jednostavnost izvorne narodne predaje. Johann Rudolph Schellenberg izdao je 1785. Freund Heins Erscheinungen in Holbeins Manier, s Musäusovim objašnjenjima u prozi i stihovima. Smrću 28. listopada 1787. [3] u Weimaru, gdje je pokopan u Jacobsfriedhofu, spriječio ga je da dovrši zbirku priča pod naslovom Straussfedern (iako je jedan svezak objavljen 1787.).

Naslijeđe
Musäusove Nachgelassene Schriften (1791.) objavljene su posthumno, a uredio ih je njegov rođak August von Kotzebue.[3] Straussfedern je nastavio izdavati knjižar Christoph Friedrich Nicolai, uz doprinose Ludwiga Tiecka (1795. – 1798.).[9]

Musäusovi Volksmärchen bili su rani dio oživljenog zanimanja za bajke (koje je opalo od svog vrhunca u kasnom 17. stoljeću) izazvanog usponom romantizma i romantičnog nacionalizma. Taj se trend nastavio u devetnaestom stoljeću i uključio je i druge, poput Benedikte Naubert i braće Grimm.[10][11] Imali su važan utjecaj na Hansa Christiana Andersena.[12]


Musäus prikuplja narodne priče, C. E. Döpler
Volksmärchen su često pretiskani (Düsseldorf, 1903. i dr.) i prevođeni. Pet priča je na engleski preveo Thomas Beddoes kao Popular Tales of the Germans (1791.), [13][14] a tri su uključene u Njemačku romansu (1827.) koju je preveo Thomas Carlyle.[15] Također su prevedene na francuski nekoliko puta, uključujući Contes populaires des Allemands (1803.) J. Lefèvrea, [16] prijevod dviju priča Isabelle de Montolieu (1803.), [17] i još jedan potpuni prijevod s uvodom Charlesa Paula de Kocka (1826.)[18] između ostalih.[19]

Henry A. Pochmann i drugi [20] rekli su da je posljednja od `Legenden von Rübezahl` (`Legende o Rübezahlu`) u Volksmärchenu nadahnula Bezglavog jahača iz Washingtona Irvinga `The Legend of Sleepy Hollow` (1820). [21]

Još jednu od Volksmärchen, `Der geraubte Schleier` (`Ukradeni veo`), priču o djevojci labudu, Petar Iljič Čajkovski upotrijebio je za prikaz radnje Labuđeg jezera (1876.), iako je Čajkovski uvelike koristio Musäusovu priču osporavaju neki poput patrijarha ruskog baleta Fjodora Lopuhova, koji tvrde da je balet u osnovi ruski.[22]

Jedna od Volksmärchen prevedenih na francuski (`Stumme Liebe` prevedena kao `L`Amour Muet`) bila je sadržana u Fantasmagoriani Jean-Baptistea Benoîta Eyrièsa (1812.) zajedno sa sedam drugih njemačkih priča o duhovima. Ovu su zbirku čitali Lord Byron, Percy Bysshe Shelley, Mary Shelley, Claire Clairmont i John William Polidori u ljeto 1816. i nadahnula ih da pokušaju napisati vlastite priče o duhovima. Lord Byron je napisao fragment romana koji se smatra prvom modernom pričom o vampirima, Polidori je napisao The Vampyre na temelju toga, a Mary Shelley je napisala Frankensteina.[23] Pet od osam priča u Fantasmagoriani prevela je na engleski Sarah Elizabeth Utterson kao Tales of the Dead (1813.), uključujući skraćeni oblik `Stumme Liebe` kao `The Spectre-Barber`.[24]

Njegove prikupljene narodne priče nastavljaju se adaptirati, poput priče o Libussi i Premyslu u filmu Poganska kraljica iz 2009. godine.

Po njemu je asteroid otkriven 6. travnja 1989. nazvan 10749 Musäus.