ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Žena u dinama, proslavljenog pisca i mislioca Koboa Abea, kombinuje suštinu mita, neizvesnosti i egzistencijalnog romana.

Nakon što je propustio poslednji autobus kući nakon jednodnevnog izleta na obalu mora, entomologu amateru se nudi prenoćište na dnu ogromne peščane jame. Ali kada pokuša da ode sledećeg jutra, brzo otkriva da meštani imaju druge planove. Zarobljen bez naizgled bez šanse da pobegne, on ima zadatak da lopatom odbaci peščane dine koje neprestano napreduju koje prete da unište selo. Njegova jedina saputnica je neobična mlada žena, a njihove sudbine se prepliću dok rade rame uz rame kroz ovaj sizifovski zadatak.

Kōbō Abe (安部 公房, Abe Kōbō), pseudonim Kimifusa Abe (安部 公房, Abe Kimifusa, 7. ožujka 1924. - 22. siječnja 1993.), bio je japanski pisac, dramatičar, glazbenik, fotograf i izumitelj. Najpoznatiji je po svom romanu The Woman in the Dunes iz 1962. koji je Hiroshi Teshigahara pretočio u nagrađivani film 1964. [2] Abea su često uspoređivali s Franzom Kafkom zbog njegovog modernističkog senzibiliteta i njegovih nadrealnih, često košmarnih istraživanja pojedinaca u suvremenom društvu.[3][4][5]

Biografija
Abe je rođen 7. ožujka 1924. [1][6] u Kiti, Tokio, Japan, a odrastao je u Mukdenu (danas Shenyang) u Mandžuriji.[2][1] Abeova obitelj je u to vrijeme bila u Tokiju zbog godine dana medicinskog istraživanja njegovog oca u Tokiju.[7] Njegova je majka odrasla na Hokkaidu, dok je on djetinjstvo doživio u Mandžuriji. Ovo trostruko određivanje podrijetla bilo je utjecajno na Abea, koji je rekao Nancy Shields u intervjuu 1978.: `Ja sam u biti čovjek bez rodnog grada.[2] To bi moglo biti ono što leži iza `fobije od rodnog grada` koja se proteže u dubini moga osjećaje. Sve stvari koje se cijene zbog svoje stabilnosti vrijeđaju me.` [7] Kao dijete, Abea su zanimali skupljanje insekata, matematika i čitanje. Njegovi omiljeni pisci bili su Fjodor Dostojevski, Martin Heidegger, Karl Jaspers, Franz Kafka, Friedrich Nietzsche i Edgar Allan Poe.

Abe se nakratko vratio u Tokio u travnju 1940. kako bi studirao u srednjoj školi Seijo, ali ga je bolest pluća prisilila da se vrati u Mukden, gdje je čitao Jaspersa, Heideggera, Dostojevskog i Edmunda Husserla. Abe je počeo studirati medicinu na Tokijskom carskom sveučilištu 1943., djelomično iz poštovanja prema svom ocu, ali i zato što su `[p]oni studenti koji su specijalizirali medicinu bili oslobođeni obveze da postanu vojnici. Moji prijatelji koji su odabrali humanističke znanosti poginuli su u ratu .` [7] Vratio se u Mandžuriju oko kraja Drugog svjetskog rata.[1] Točnije, Abe je napustio Medicinski fakultet Sveučilišta u Tokiju u listopadu 1944., vrativši se u očevu kliniku u Mukdenu.[7] Te zime mu je otac umro od eruptivnog tifusa. Vrativši se u Tokio s očevim pepelom, Abe je ponovno upisao medicinsku školu. Abe je počeo pisati novele i kratke priče tijekom svoje posljednje godine sveučilišta. Diplomirao je 1948. s diplomom medicine, našalivši se jednom da mu je dopušteno da diplomira samo pod uvjetom da neće raditi.[2][7]

Godine 1945. Abe se oženio Machi Yamadom, umjetnicom i redateljicom, a par je vidio uspjehe u svojim poljima u sličnim vremenskim okvirima. U početku su živjeli u staroj vojarni u bombardiranom području središta grada. Abe je prodavao kisele krastavce i drveni ugljen na ulici kako bi im platio račune. Par se pridružio nizu umjetničkih studijskih grupa, kao što su Yoru no Kai (Grupa noći ili Noćno društvo) i Nihon Bungaku Gakko (Japanska književna škola). Njihova kći, Abe Neri, rođena je 1954. godine.[8]

Kako je poslijeratno razdoblje napredovalo, Abeov stav kao intelektualnog pacifista doveo je do njegovog pridruživanja Japanskoj komunističkoj partiji, s kojom je radio na organiziranju radnika u siromašnim dijelovima Tokija. Ubrzo nakon što je primio nagradu Akutagawa 1951., Abe je počeo osjećati ograničenja pravila i propisa Komunističke partije zajedno sa sumnjama o tome koja se smislena umjetnička djela mogu stvoriti u žanru `socijalističkog realizma.` [7] Do 1956. Abe je počeo pisati u znak solidarnosti s poljskim radnicima koji su prosvjedovali protiv njihove komunističke vlade, izazivajući bijes Komunističke partije. Kritika je ponovno potvrdila njegov stav: `Komunistička partija je vršila pritisak na mene da promijenim sadržaj članka i da se ispričam. Ali ja sam to odbio. Rekao sam da nikada neću promijeniti svoje mišljenje o tome. Ovo je bio moj prvi raskid s Partijom.` [7]: 35 [a] Sljedeće godine, Abe je otputovao u istočnu Europu na 20. konvenciju Sovjetske komunističke partije. Ondje nije vidio malo zanimljivosti, ali umjetnost mu je pružila određenu utjehu. Posjetio je Kafkinu kuću u Pragu, čitao Rilkea i Karela Čapeka, razmišljao o svom idolu Lu Xunu i bio dirnut komadom Majakovskog u Brnu.[7]

Sovjetska invazija na Mađarsku 1956. zgadila je Abea. Pokušao je napustiti Komunističku partiju, ali ostavke u stranci tada nisu prihvaćene. Godine 1960. sudjelovao je u Anpo prosvjedima protiv revizije Američko-japanskog sigurnosnog sporazuma kao dio panideološkog Društva mladih Japana.[10] Kasnije je napisao dramu o prosvjedima, The Day the Stones Speak, koja je nekoliko puta postavljena u Japanu i Kini 1960. i 1961. godine.[11] U ljeto 1961. Abe se pridružio skupini drugih autora u kritiziranju kulturne politike Komunističke partije. Sljedeće godine je nasilno isključen iz stranke.[12] Njegova politička aktivnost završila je 1967. godine u obliku izjave koju su objavili on, Yukio Mishima, Yasunari Kawabata i Jun Ishikawa, prosvjedujući protiv tretmana pisaca, umjetnika i intelektualaca u komunističkoj Kini.[7] Prema prevoditelju Johnu Nathanu, ova je izjava dovela do svađe između Abea i kolege pisca Kenzaburō Ōea.[13]

Njegova iskustva u Mandžuriji također su duboko utjecala na njegovo pisanje, utisnuvši užas i grozničave snove koji su postali nadrealistička obilježja njegovih djela. U njegovim sjećanjima na Mukden ovi su markeri očiti: `Činjenica je da možda uopće nije bilo smeće u središtu močvare; možda su to bile vrane. Sjećam se tisuća vrana koje su letjele s močvara u sumrak, kao da se površina močvare podiže u zrak.` [7] Otpad močvare bio je životna istina, kao i vrane, ali ih Abeova sjećanja na njih jasno povezuju. Daljnja iskustva s močvarom bila su usredotočena na njezinu upotrebu kao uporište za osuđene kriminalce s `[njihovim] glavama—sada hranom za vrane—koje su se iznenada pojavile iz tame i ponovno nestale, prestravljene i privučene nama.` Te su ideje prisutne u velikom dijelu Abeovih radova.