Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Jako lepo očuvano kao na slikama


Gustav Majrink

Urednik:
Dragos Kalajic
Predgovori:
Herman Hese
Borhes

Gustav Meyrink (19. siječnja 1868. – 4. prosinca 1932.) bio je pseudonim Gustava Meyera, austrijskog pisca, romanopisca, dramatičara, prevoditelja i bankara, najpoznatijeg po svom romanu Golem. Opisan je kao `najcjenjeniji pisac na njemačkom jeziku u području natprirodne fikcije`


Gustav Meyrink rođen je pod imenom Gustav Meyer u Beču, Austro-Ugarska (danas Austrija) 19. siječnja 1868. Bio je izvanbračni sin baruna Karla von Varnbülera und zu Hemmingena, württemberškog ministra, i glumice Marije Wilhelmine Adelheyd Meyrink. Meyrink, unatoč izjavama nekih njegovih suvremenika, nije bio židovskog podrijetla – ta je glasina nastala zbog zabune njegove majke s Židovkom istog imena.[1]

Do svoje trinaeste godine Meyrink je živio uglavnom u Münchenu, gdje je završio osnovnu školu. Zatim je kratko ostao u Hamburgu, sve dok se njegova majka nije preselila u Prag 1883.

Prag
Meyrink je u Pragu živio dvadeset godina i više puta ga je prikazao u svojim djelima. Godine 1889., zajedno s nećakom pjesnika Christiana Morgensterna, Meyrink je osnovao vlastitu bankovnu tvrtku pod nazivom `Meier & Morgenstern`.

U Pragu se dogodio događaj koji je odigrao providonosnu ulogu u Meyrinkovu životu. Meyrink ga je opisao u autobiografskoj priči `Pilot`. Tog dana, 14. kolovoza 1892., na Veliku Gospu, Meyrink, star dvadeset i četiri godine, navodno je stajao za njegovim stolom s pištoljem na glavi, odlučan da se ubije. U tom trenutku začuo je čudan zvuk grebanja i nečija mu je ruka stavila malenu knjižicu ispod vrata. Knjižica se zvala Zagrobni život. Meyrink je bio iznenađen ovom dramatičnom slučajnošću i počeo je proučavati literaturu okultizma.[1] Studirao je teozofiju, kabalu, kršćansku sofiologiju i istočnjački misticizam. Do svoje smrti Meyrink je prakticirao jogu i druge okultne vježbe. Rezultati tih studija i praksi nalaze se u Meyrinkovim djelima, koja se gotovo uvijek bave raznim okultnim tradicijama.

U to vrijeme Meyrink je također bio član Hermetičkog reda Zlatne zore u Londonu. O tome svjedoči pismo Williama Wynna Westcotta (1893.), koje je ostalo u Meyrinkovoj privatnoj arhivi.[potreban citat] Također je bio član Teozofskog društva, ali samo privremeno.

Godine 1902. Meyrink je optužen za prijevaru. Optužen je za korištenje spiritualizma kako bi imao koristi od bankarskih operacija. Iako je nakon dva mjeseca pušten iz zatvora, njegova bankarska karijera je zapravo okončana. Njegova iskustva iz zatvora opisana su u njegovom najpoznatijem romanu Golem (1913–14).[2]

Rani radovi

Naslovnica Vrućeg vojnika i drugih priča.
Tijekom 1900-ih Meyrink je počeo objavljivati ​​satirične kratke priče u časopisu Simplicissimus, potpisujući ih majčinim prezimenom. Tijekom proljeća 1903. objavljena je Meyrinkova prva knjiga The Hot Soldier and Other Stories. Otprilike u isto vrijeme preselio se u Beč. Gotovo odmah nakon njegova dolaska nova kompilacija njegovih kratkih priča, Orhideja. Čudne priče, objavljen je.

Dana 8. svibnja 1905. Meyrink se oženio Philomene Bernt, koju je poznavao od 1896. 16. srpnja 1906. rodila mu se kćer Sybille Felizitas. Dana 17. siječnja 1908., dva dana prije Meyrinkovog četrdesetog rođendana, rođen je drugi sin, Harro Fortunat. Nakon toga, glavni lik drugog Meyrinkovog romana Zeleno lice dobio je isto ime. Godine 1908. objavljena je treća zbirka kratkih priča, Waxworks.

Budući da je trebao novac, Meyrink je počeo raditi kao prevoditelj i postao je plodan; tijekom pet godina uspio je prevesti na njemački petnaest svezaka Charlesa Dickensa, kao i djela Rudyarda Kipliga i Lafcadija Hearna.[3] Nastavio je prevoditi sve do svoje smrti, uključujući razna okultna djela, pa čak i Egipatska knjiga mrtvih. Meyrink je također uredio niz knjiga o okultizmu.

Godine 1911. Meyrink se s obitelji preselio u mali bavarski gradić Starnberg, a 1913. u Münchenu je objavljena knjiga Des deutschen Spießers Wunderhorn (Čarobni rog njemačkog filistinca). Bila je to kompilacija kratkih priča iz prethodne tri knjige i nekoliko novih; naslov je parodija na Des Knaben Wunderhorn. Mnoge od tih priča imale su satirične stilove, ismijavajući institucije kao što su vojska i crkva; Austrijski pisac Karl Kraus kasnije će opisao Meyrinkov rad kao spoj `budizma s nesklonošću prema pješaštvu`.[3]

Slava
Godine 1915. objavljen je prvi i najpoznatiji Meyrinkov roman Golem, iako se njegovi nacrti mogu pratiti do 1908. Roman se temelji na židovskoj legendi o rabinu koji je zarađivao za život poznatom kao golem (גולם) iz gline i animirao ga kabalističkom čarolijom, iako ove legende nemaju mnogo veze s zapletom priče. Glavni lik je Athanasius Pernath, suvremeni lapidarij iz Praga. Čitatelju je prepušteno da odluči hoće li Pernath jednostavno zapisivati ​​svoje halucinacije ili postupno postaje pravi golem. Frenschkowski opisuje Golema i kao `priču o dubokoj inicijaciji i urbanu fantaziju`.[1] Roman je postigao veliki komercijalni uspjeh. Godine 1916. objavljena je još jedna kompilacija kratkih priča Šišmiši, a ubrzo i drugi roman Zeleno lice. Sljedeće godine njegov treći roman, Walpurg je noć, napisano je. Uspjeh ovih djela doveo je do toga da Meyrink bude rangiran kao jedan od tri glavna autora natprirodne fikcije na njemačkom jeziku (zajedno s Hannsom Heinzom Ewersom i Karlom Hansom Stroblom).[4]

Meyrink se protivio Prvom svjetskom ratu, zbog čega su ga njemački nacionalisti osudili; Njemački `Völkisch` novinar Albert Zimmermann (1873.-1933.) opisao je Meyrinka kao `jednog od najpametnijih i najopasnijih protivnika njemačkog nacionalističkog ideala. On će utjecati - i korumpirati - na tisuće i tisuće, baš kao što je Heine učinio`.[5] ][6] Godine 1916. Des deutschen Spießers Wunderhorn je zabranjen u Austriji.[5]

Do 1920. Meyrinkovi financijski poslovi su se poboljšali tako da je kupio vilu u Starnbergu. Vila je postala poznata kao `Kuća kod posljednje lampe` prema nazivu kuće iz Golema. Tamo su on i njegova obitelj živjeli sljedećih osam godina i napisana su još dva djela – Bijeli dominikanac i Meyrinkov najduži roman Anđeo zapadnog prozora.[6]

Godine 1927. Meyrink je formalno prešao na mahayana budizam.[1]

Smrt
Ime `Fortunat` nije donijelo mnogo sreće Meyrinkovu sinu: tijekom zime 1931. godine, na skijanju, teško je ozlijedio kičmu te je do kraja života bio prikovan za fotelju. 12. srpnja, u dobi od 24 godine, počinio je samoubojstvo – u istoj dobi kada je to namjeravao učiniti njegov otac. Meyrink je preživio sina za pola godine. Umro je 4. prosinca 1932. u Starnbergu, Bavarska, Njemačka.[2] Pokopan je na groblju Starnberg.

Ugled
Frenschkowski primjećuje `kao i one većine drugih njemačkih i austrijskih fantastičnih pisaca, njegove su knjige bile zabranjene tijekom nacističke ere`.[1] Kasnije je Meyrinkov rad doživio preporod; O Meyrinku se raspravljalo u posebnom izdanju francuskog časopisa L`Herne (1976.),[1] a njegovo djelo je prevedeno na francuski, ruski, portugalski, nizozemski i engleski.


Poslednja knjiga objavljena je 1927, pet godina pred Majrinkovu smrt i za duhovne tragaoce verovatno je najznačajnija. Nakon što je prošao kroz razvoj opisan u prethodnim delima, u Anđelu sa zapadnog prozora Majrink otvara sasvim novi svet, prodirući u teme prave alhemije i transfiguracije. Pojavljuje se pojam reda ili bratstva i čovek više nije prepušten sam sebi, već mu se pruža pomoć bratstva. Centralna tema je istorija preobražaja poslednjeg stanovnika iskonskog božanskog mikrokosmosa. U ovoj knjizi je Majrink opisao sve korake na putu svakog tragoca, sačinivši storiju u kojoj nijedan aspekt puta koji svi treba da pređemo nije zaboravljen. Kroz Hoela Dhata, večnog čoveka, Majrink opisuje koliko je čovečanstvo uronjeno u dijalektiku: njegovo postepeno buđenje, odluku da traži i krene putem spasenja, oslobodi se niže prirode i oslobodi večnog čoveka, „onog drugog“ u sebi. Ovo izbavljenje prikazano je figurom Džona Dija, koji, odustajanjem od svega zemaljskog, vodi svoj mikrokosmos u slobodu.