ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K183
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Fali korica.

Crtezi u knjizi i na omotu:

Mersad Berber

1971 g.

Marina Trumić (Marija Trumić-Kisić[1]), (Beograd, 8. maja 1939.[2] – Sarajevo, 21. februara 2011.[3]) bila je bosanskohercegovačka pjesnikinja, književnica, novinarka i dramaturginja hrvatskog porijekla. Njena pjesnička i prozna djela prevedena su na bugarski i poljski jezik.

Prevodilac poljske poezije na hrvatski i bosanski jezik, promoter savremene poljske književnosti u republikama Jugoslavije, uglavnom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Dobitnica je nacionalnih nagrada za novinarska dostignuća (1968.) i zbirki poezije Između Varšave i Sarajeva (2002.) i Cipele za Mona Lizu (2010.) objavljenih u Bosni i Hercegovini, kao i prijevoda izbora pjesama Tadeusza Różewicza Moja poezija (2002) i Czesława Miłosza Drugi prostor (2008).

Marina Trumić rodila se u Beogradu, u hrvatskoj porodici, ali većim dijelom svog života bila je vezana za Sarajevo. Tamo je završila osnovnu i srednju školu.[4] Diplomirala je jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.[2]

Karijera
Nakon završenih studija, radila je kao novinarka sarajevske štampe u: dnevnim novinama Oslobođenje i nedeljniku Svijet.[4] Njena karijera bila je također vezana za bosanski radio – bila je zaposlena u radiodramskoj sekciji na RTV Sarajevo, a kasnije je i sarađivala sa Radio Sarajevom.[3]

U periodu od 1991. do 1999. godine bila je zaposlena u Institutu za slavenske jezike Univerziteta u Varšavi gdje je držala kurs hrvatskog jezika.[5]

Po povratku u Bosnu 2000. godine bavila se književnom kritikom i pisanjem eseja. Njeni članci su objavljivani između ostalog i u dnevnom listu Oslobođenje, nedeljniku Svijet, polugodišnjem časopisu Odjek ili regionalnom časopisu Sarajevske Sveske. Kroz njih je promovisala i pokrenula teme vezane za kulturni život Bosne i Hercegovine, posebno za književnost. Poslije određenog vremena, intervjui u časopisima sa piscima objavljeni su i u obliku knjige.[5][6]

Marina Trumić je mnogo puta bila u žiriju književnih i izdavačkih takmičenja.[7] Bila je član upravnog odbora PEN kluba Bosne i Hercegovine, a neko vrijeme i njegova predsjednica.[8]

Književno djelo
Marina Trumić debitirala je 1971. godine zbirkom kratkih priča Između mene i tebe.[9] Njen 40-godišnji književni rad uključuje poeziju, prozna djela, uključujući putopise i novinarstvo, uglavnom novinske članke, intervjue sa umjetnicima, važnim ličnostima iz svijeta kulture, kao i književnu kritiku.[10] Također je bila autorka radio drama – radio drame Marine Trumić Ifigenija iz Trampine i Varšavska elegija emitirane su na Radio Sarajevo u Bosni, kao i na srbijanskom Radio Beograd.[2]

Kao dopisnica dnevnog lista Oslobođenje, objavljivala je intervjue sa stvaraocima poljske kulture. Godine 1968. za intervju sa Jerzyjem Andrzejewskim dobila je nacionalnu nagradu za novinare koju je dodjeljivalo Društva novinara Bosne i Hercegovine.[2]

2002. godine dobila je nagradu Udruženja izdavača i knjižara u Bosni i Hercegovini za zbirku poezije Između Varšave i Sarajeva, objavljenu tri godine ranije. Ponovo je nagrađena istom nagradom 2010. godine, kada je Cipele za Mona Lizu prepoznata kao najbolja zbirka poezije prethodne godine.[8][9] Pored toga, bila je i dobitnica nagrade za poeziju `Anka Topić`.[11]

Neka od djela književnice objavljena su na poljskom jeziku. Godine 1995. u Poljskoj je objavljena knjiga proze Marine Trumić Mome poštaru s ljubavlju. Fragmente njene proze objavio je Miesięcznik Literacki. Njene pjesme su objavljivane u brojnim poljskim časopisima, kao i u antologiji hrvatske poezije 20. vijeka W skwarze słońca, w chłodzie nocy.[8]

Posljednja zbirka pjesama Marine Trumić Cipele za Mona Lizu, koja se smatra svojevrsnim pjesničkom djelom autorke, preveden je na bugarski i objavljen 2012. godine.[12]

Djela Marine Trumić pripadaju bosanskoj (bosanskohercegovačkoj) književnosti, ali nije rijetkost da se njena djela ubrajaju i u hrvatsku književnost.

Prevodilački angažman
Marina Trumić doprinijela je popularizaciji savremene poljske književnosti i poznavanju poljske kulture ne samo u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj i Srbiji.[13]

Prevodila je na bosanski i hrvatski jezik djela poezije, među kojima su i: Julian Kornhauser (U jednoj sekundi), Ewa Lipska (Tu), Czesław Miłosz (Drugi prostor), Tadeusz Różewicz (Moja poezija), Wisława Szymborska (Život na licu mjesta) i Adam Zagajewski (Povratak). Pored toga, prevela je i izbor tekstova Janusza Korczaka (Dobri duh čovječanstva) i ratne izvještaje Konstantyja Geberta (Obrana sarajevske pošte). Marina Trumić pripremila je prevode kao i radio adaptacije djela poljskih savremenih pisaca, koje je emitiralo Radio Sarajevo, a među kojima su: Sjednica Henryka Bardijewskog, Jelka Jerzy Janickog, Iz vodenih dubina Andrzeja Mularczyka i Eseji Stefana Zółkiewskog.[2]

Dobila je nagradu Udruženja izdavača i knižara Bosne i Hercegovine za prevođenje izbora poezije Tadeusza Różewicza (2002. godine) i Czesława Miłosza (2008. godine).[8]

Za svoj prevodilački i popularizacijski angažman, ali i druge aktivnosti usmjerene ka zbližavanju Poljaka i Bosanaca, 2003. godine nagrađena je nagradom `Zaslužan za poljsku kulturu`.[8][9]

Privatni život
Dva puta je živjela u Varšavi, u periodu od 1960. do 1968. i od 1991. do 1999.[8] Prvi put je došla u Poljsku u pratnji supruga, pisca Čede Kisića, koji je bio ataše za kulturu i savjetnik u ambasadi Jugoslavije.[9][13] U početku je objavljivala radove pod dvostrukim prezimenom kao Marina Trumić-Kisić.

Preminula je iznenada u svojoj kući u Sarajevu. Pokopana je 23. februara 2011. godine na gradskom groblju Bare u Sarajevu.[14]

Djela
Između mene i tebe (pripovijetke, 1971.)
Daleko proljeće (pripovijetke, 1971.)
Lirski dnevnik Marije Višnevske (roman, 1979.)
Čežnja i daljine (putopisi i priče, 1987.)
Ime puta (putopisi i priče, 1990./91.)
Mome poštaru s ljubavlju (proza, 1995.)
Između Varšave i Sarajeva (pjesme, 1999.)
Živi glas umjetnika (2005.)