ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1998.
Autor: Domaći
Jezik: Engleski

Adil Zulfikarpasic - The Bosniak
Milovan Djilas i Nadezda Gace

Hurst & Company, London, 1998.
Tvrd povez, zastitini omot, 194 strane.
EMIGRANTSKO IZDANJE!

Adil-beg Zulfikarpašić (Foča, 23. decembar 1921 – Sarajevo, 21. juli 2008)[1] bio je bosankohercegovački vakif, intelektualac, političar, biznismen i mecena. Potomak je porodice Čengića, od oca Husein-bega Zulfikarpašića, veleposjednika i gradonačelnika Foče i majke Zahide Čengić.
Drugi svjetski rat

U gimnazijskim danima pristupa komunističkoj omladini, a kasnije i Komunističkoj partiji Jugoslavije i partizanskom pokretu tokom Drugog svjetskog rata. Godine 1937. isključen je iz srednje škole u Foči, a potom i u Rogatici, zbog sudjelovanja u ilegalnom pokretu. Godine 1939. dolazi u sukob sa Partijom, pošto se opredjelio za gledišta književnika i komuniste Miroslava Krleže, kojeg je partijsko vodstvo isključilo zbog `idejnih skretanja`, a zbog čega i Adila Zulfikarpašića isključuju iz Partije. Pred Drugi svjetski rat vraćen je u partiju i postaje njen istaknuti aktivista. Djeluje ilegalno u Foči i Sarajevu. Godine 1941. upisuje se na Visoku ekonomsku školu u Beogradu. Početak rata zatiče ga u Foči. Tu počinje raditi na formiranju partizanskog odreda.

Nakon izvjesnog vremena upućen je u Sarajevo na antifašistički rad. U jesen 1941. prelazi u Kalinovački partizanski odred radi političkog rada sa omladinom. Ubrzo nakon toga on prelazi u novostvoreni odred `Zvijezda` kod Vareša. Početkom 1942. Adila Zulfikarpašića u Sarajevu hapse ustaše i nakon teškog mučenja osude na smrt. Zbog ugledne porodice i činjenice da su mu brata zaklali četnici pomilovan je na dvadeset godina robije. Kaznu je izdržavao u Zenici, pa u Sremskoj Mitrovici, a potom odlazi u Lepoglavu. Putem uspijeva pobjeći u akciji organiziranoj od strane članova KPJ. Dolazi u Cazinsku krajinu, zatim u Jajce, gdje formira Višu partijsku školu. Kada je uspostavljena narodna vlast postavljen je za šefa personalnog odjeljenja. Jedno vrijeme djeluje u Oblasnom komitetu u Mostaru. Pred kraj rata premješten je u oslobođeno Sarajevo, kako bi do dolaska vlade predstavljao civilnu vlast.
Emigracija

U prvoj vladi NR Bosne i Hercegovine postavljen je za pomoćnika ministra trgovine. Početkom februara 1946. bježi u Italiju, u Trst, gdje dobiva politički azil. Odatle odlazi u Rim, a kasnije u Austriju. U Insbrucku i Grazu studira političke nauke. Za jednu američku novinsku agenciju piše članke o marksizmu.[1]

Godine 1954. prelazi u Švicarsku. Tu počinje svoju političku borbu za bošnjaštvo, afirmiše se kao istaknuti predstavnik bošnjačke dijaspore. Pristupa Liberalnoj internacionali. Jedno je vrijeme bio kontinentalni sekretar i član Izvršnog komiteta Liberalne internacionale. U tom svojstvu ulazi u elitne političke i ekonomske krugove Evrope. Okuplja Bošnjake u emigraciji i radi ne projektu stvaranja Bošnjačke demokratske organizacije.

Iz Švicarske Adil Zulfikarpašić održava tijesnu vezu sa Bečom gdje je već djelovala novostvorena jezgra bošnjačke emigracije. U novinama hrvatskih iseljenika u Americi objavljuje brojne članke o Bosni i Hercegovini. U Beču počinje 1960. godine izdavati političko-kulturni mjesečni časopis Bosanski pogledi.

Prve saradnike nalazi u nizu uglednih bošnjačkih intelektualaca i ličnosti iz javnog i političkog života predratne Jugoslavije. Bosanski pogledi izlaze do 1967, okupljajući muslimanske iseljenike.

Godine 1963, s grupom srpskih, hrvatskih, slovenskih i bošnjačkih demokratskih intelektualaca i političara, osniva pokret nazvan Demokratska alternativa, koja izlazi sa programom reforme Jugoslavije kao decentralizovane i demokratski uređene zajednice, s potpunom ravnopravnošću svih nacija. Godine 1964. sa demokratski orjentiranim Bošnjacima oko Bosanskih pogleda pokreće osnivanje Liberalnog saveza Bošnjaka. Na kongresu u Münchenu, kojemu Zulfikarpašić predsjedava, sudjeluje osamdesetak predstavnika iz dvadeset zemalja. Organizacija je najviše nastojala uspostaviti saradnju sa ljudima iz zemlje, ne ulazeći u strukture emigrantske politike.

U periodu od 1965. do 1976. razvija aktivnost na poslovnom polju, ustanovivši vlastitu uvozno-izvoznu i finansijsku firmu.

Početkom osamdesetih intenzivnije se posvećuje političkom i kulturnom radu za Bosnu. Postavivši sebi za cilj da ustanovi u slobodnom svijetu jednu kulturnu instituciju za proučavanje prošlosti Bosne i promoviranje njezine kulture, svoju ionako već bogatu biblioteku počinje obogaćivati prikupljanjem knjiga i dokumentacije iz domovine i svijeta.

Svoj povratak u intenzivno aktivan politički život Zulfikarpašić obilježava intervjuom Bosanski Muslimani-činjenica mira između Srba i Hrvata objavljen krajem 1983. u londonskom časopisu Poruka slobodne Hrvatske. To je jedna vrsta političkog manifesta Bošnjaka, koji će kasnije, po raspadu Jugoslavije, predstavljati idejnu osnovu Muslimanske bošnjačke organizacije. Intervju-manifest pobudio je veliko zanimanje među Bošnjacima i u Jugoslaviji; prevođen je i izdavan na više stranih jezika.
Povratak u zemlju

Povratak Adila Zulfikarpašića u Bosnu poklapa se sa početkom demokratskih procesa u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno sa Alijom Izetbegovićem inicirao je stvaranje Stranke demokratske akcije. Međutim, ubrzo su se Zulfikarpašićevi liberalni i demokratski pogledi na aktuelne procese i budućnost Bosne našli u opreci ekstremizmu stranačke desnice, zbog čega je on odlučio formirati Muslimansku bošnjačku organizaciju. U martu 1991. Adil Zulfikarpašić počinje izdavati u Sarajevu nedjeljne novine Bosanski pogledi, koje uređuje grupa mladih novinara. Predosjećajući ratni sukob u Bosni, Zulfikarpašić je u ljeto 1991. pokušao nagodbu sa Srbima, tzv. Historijski sporazum. Kada su se već u životu Bosne pokazali rezultati tih nastojanja u naglom popuštanju međunacionalnih napetosti, Alija Izetbegović i Stranka demokratske akcije odbacili su Zulfikarpašićevu inicijativu.

Krajem juna 1990. Bošnjački institut i nedjeljnik Naši dani organiziraju u Sarajevu simpozij na temu Bosna i bošnjaštvo, u kojem sudjeluje veliki broj znanstvenika, povjesničara i pisaca, a potom se objavljuje i knjiga sa tog skupa. Istovremeno je u Sarajevu objavljena knjiga Povratak u Bosnu, koja sadrži niz priloga za biografiju Adila Zulfikarpašića.
Rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995.

Od 1992 do 1994. Zulfikarpašić pretežno boravi u Zürichu, putujući povremeno u Bosnu kao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije. Često takođe poduzima putovanja u različite zemlje radi susreta sa političarima i drugim utjecajnim ličnostima, u potrazi za rješenjem pitanja Bosne i Hercegovine. Pomaže Bošnjake u izbjeglištvu, promovira njihovo okupljanje oko Matice Bošnjaka, kojoj je dao na upotrebu prostorije i svu infrastrukturu u Bošnjačkom institutu u Zürichu Institut postaje mjesto intelektualnih susreta između Bosne i inozemstva. Dominantna ideja-vodilja svih njegovih aktivnosti jeste očuvanje Bosne kao jedinstvene, cjelovite zemlje.
Bošnjački institut

U junu 1988. Adil Zulfikarpašić osniva Bosniaken Institut u Cirihu, sa statusom fondacije (vakufa).[2] Kupuje zgradu u okviru kompleksa Univerziteta, preuređuje je za moderni institut, useljava u nju svoju biblioteku i zbirku umjetnina. Bošnjački institut je nastao kao plod dugogodišnjeg sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja historijske, književne, novinsko-publicističke, rukopisne, arhivsko-dokumentacijske i folklorne građe o Bosni i Hercegovini, kao i o susjednim zemljama i njihovim narodima. Već na početku Bošnjački institut izdaje nekoliko publikacija (političkih i literarnih), koje se nisu mogle tada objaviti u Bosni i Hercegovini.

Godine 1991. otvorena je podružnica Bošnjačkog instituta u Sarajevu koja djeluje i tokom rata u Bosni i Hercegovini. Godinw 1998. odlučio je da preseli Bošnjački institut iz Züricha u Sarajevo, te je 24. maja 2001. otvoren Bošnjački institut - Fondacija Adil Zulfikarpašić u Sarajevu. Svi fondovi iz Ciriha prenešeni su u Sarajevo gdje je počeo sa radom Bošnjački institut, moderna institucija nauke i kulture Bosne i Hercegovine s bogatim bibliotečkim, arhivskim, muzejskim i umjetničkim kolekcijama.

Adil Zulfikarpašić živio je sa suprugom Tatjanom u Sarajevu, gdje je i umro 21. jula 2008.

Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada od kojih su najznačajnije Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Povelja počasnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Diploma počasnog doktora pravnih nauka Univerziteta u Bihaću.