Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Vrsta: Istorija srpske književnosti
Jezik: Srpski
RETKO prvo izdanje
Štep za šumindere : ko im štrika creva / Todorović Miroljub ; [grafički dizajn Goran Čučković]
Zemun : Arion, 1984
55 str. : ilustr. ; 20 cm
Protej : biblioteka književnih dela. kolo 1 ; knj. 3
Napomene uz tekst
Izvod iz bibliografije: str. 53-55.
polemike
ŠTEP ZA ŠUMINDERE - KO IM ŠTRIKA CREVA
Izdavač „Arion“, Zemun, 1984.
U ovom ćitapu nabošćete na frcangle, duple pegle, vatrovanja, maks-macole, cepanja književnih, umetničkih i birokratskih šminkera, vonjifera, štampajzera i ostalih dibdileja.
GLJARKU ŠALINU U BULJINU PA SMO KVIT
Ovo pismo napisano je kao odgovor na pandursku šizblazu Vujice Rešina Tucića `Signalizam paravan za privatno menadžerstvo` u `Književnim novinama` od 1. oktobra 1975. godine. Sticajem okolnosti pismo tada nije štampano pa autor sada ispravlja propust koji nije samo njegov.
Dragi prijatelju, odgovaram ti neposredno kao drugar drugu, kao što, uostalom, i priliči nama signalistima. Bolje je tako, skoro oči u oči. Priznajem, tvoje me pismo nije iznenadilo. Znam te i čekam nešto slično odavno. Samo možda ne baš ovako – pravo u jaja, ali ti nikako da se odrekneš svojih starih i već oprobanih gvintova, ili s leđa ili dole. To ti nije baš pametno. Uvek sam ti savetovao da se kloniš skandala, pa makar kao i do sada izvlačio onaj slađi kraj. Ne može se od tog blata, veruj mi, praviti tvrda književna reputacija. Samo, nisi me nikako slušao. Ušla ti voda u uši, šta li? Prvo ono sa Zupcem pre nekoliko godina. Dozvolio si da ljudi okolo pričaju kako te je Zubac doveo u Novi Sad, `uču iz Melenaca`, i uveo u redakciju `Polja`, objavljivao pesme svuda gde može, a ti posle nekog vremena digao puč protiv svog drugara i dobročinitelja, tako reći tutora i mentora, i pokušao da ga najuriš iz redakcije. Ne sećam se ni da li si u tome uspeo. To, uostalom, više nije ni tako važno. Ali sećam se i tvojih sledećih skandalčića i aferica. Umeračio si se posle toga, prijalo ti izgleda, pa gotovo svake godine. Prosto me strah da čeprkam po tvojoj bliskoj prošlosti `neposrednog proizvođača književnih oblika`, i ne samo književnih. Zapahne me zadah ljutnje, jeda, cinizma, uvreda, blaćenja, podmetanja, nekih sudskih rešenja i još mnogo čega, što si možda i sam u svom strahu i besu izmislio. Prava `moralna prostitucija`, kako reče jedan pozamašniji buržoaski mislilac.
Stalno nas uveravaš kako te mnogi mrze, uvaljuju ti razne stvari, progone, da su čak svi oko tebe maheri i menadžeri, koji stiču slavu i pare koristeći tvoje ime, dok ti nemaš leba da jedeš. Ti kao najžešći borac za stvaralačke slobode u ovoj zemlji, okružen si, eto, sve samim prepredenjacima, doušnicima i policajcima, koji jedva čekaju da te strpaju u aps. Ja sve to znam i strepim za tebe. Strepim. Ali ne zbog apsa. Neće to tebe. Sredi se stari moj, sredi se. Kažeš, u pismu, da nikada nisi bio signalista. Pa dobro, nisi bio. Šta tu ima. Zašto da dižemo toliku galamu oko toga. Plašim se jedino da ćeš ovim potpuno zbuniti nekog našeg čitaoca kada te ugleda u antologiji `Signalistička poezija` (1971) i drugim zbornicima i katalozima signalističkim. Tada se nešto nisi bunio protiv signalizma. Ni usmeno ni pismeno. Ni taj ti termin nije izgledao baš tako `besmislen`. Naprotiv hitro si mi dostavljao svoje proizvode `istraživačko-kritičkog usmerenja` i svoje iscrpne biografske podatke.
Kažeš da sam koristio tvoju ličnost `za sticanje lične umetničke i društvene pozicije`. Izraz `korišćenje moje ličnosti`, kako si ga ti upotrebio, dosta je dvosmislen, ali ja ga prihvatam i evo ovim putem odričem se i vraćam ti sve plodove moje `beskrupulozne privatno-menadžerske eksploatacije`. Ipak, preko nečega ne mogu baš tako lako da pređem. Videh ti pesme u poslednjem broju `Književne reči`. `Nove pesme`, tako si ih naslovio. Kao što sam odmah uočio, a nadam se ne samo ja, veoma si pažljiv čitalac nekih mojih knjiga (`Kiberno`, 1970, i posebno knjige `Naravno mleko plamen pčela", 1972). Ja ovde ne mogu da kažem da si koristio moju ličnost, ali neke druge stvari – zaista, i to obilato.
Što se tiče mog `privatnog preduzeća pod imenom Signalizam`, šta se tu može, izmislio sam ga, patentirao, pa čak kao što vidiš uspeo i tebe neko vreme da u te oblačne poslove uvučem. Sada si se, srećom, probudio i osvestio. Ti i nekoliko poreznika-paskvilanata na tragu ste signalizmu. `Preduzeće`, međutim, još neće pod stečaj.
Na kraju, dragi moj V. R. Tuco, da nas dobronamerni čitaoci ove naše farsice pogrešno ne shvate, nemoj da lakiraš stvari. Nisam ja tebe `neposrednog proizvođača književnih oblika` uklonio sa izložbe Signalizam. Ne daj bože! To bi bilo isuviše mazno, lepo i učtivo za nas avangardiste i `pravoverne antitradicionaliste`. Uklonio. Taman posla! Pošto sam, kako si sam zaključio, neko vreme manipulisao tvojom ličnošću, ja sam s tobom naprosto postupio onako kao što bi postupio moj drugar Mika Mungos iz poznate beogradske kafeterije `Konj`, kad primeti da mu neko u društvu zaudara: `Gljarku šalinu u buljinu, pa smo kvit.`
Srdačno tvoj
M. T.
NEZNANJE UDRUŽENO S MALICIOZNOŠĆU, ILI: KAKO PO BR. ČECU MAIL-ART POSTAJE JAIL-ART
(Objavljeno u "Oku" 16. IV 1981.)
Na `kritiku` Branka Čegeca u `Oku` broj 235 ne bih se ni osvrtao da nije bilo onog malicioznog uvoda posoljenog omalovažavanjem i sarkazmom. Ovako, osećam se dužnim da čitaocima `Oka` pokažem s koliko osnovne neobaveštenosti o mail-artu, tom novom umetničkom obliku (novoj umetničkoj praksi), Br. Čec piše, čineći istovremeno niz gafova koji ga na kraju dovode u smešnu situaciju poluobaveštenog čoveka s krajnje naivnim i uprošćenim predstavama o problemu o kome pokušava da govori s nekakve, valjda samo po njemu, `teorijske razine` i tobože radikalnih pozicija. S mail-artom je Čegec ipak imao prilike da se upozna (i sa teorijom i sa radovima autora) u jednom od prošlogodišnjih brojeva beogradskog časopisa `Delo`. On je to verovatno i učinio, ali na žalost veoma površno, upustivši se, po svemu sudeći, odmah nakon toga u proizvodnju, a evo sada i u kritiku `nedostatno radikalnih mail-art proizvođača`.
Osnovna zabluda i zamka u koju upada laik i nedovoljno upućen čitalac (gledalac) učesnik mail-art akcija, potrošač pa često i proizvođač njenih produkata, jeste da odmah čvrsto vezuje čitavu ovu umetnost za instituciju pošte i njene propusne ne/mogućnosti, zaboravljajući pri tom jednu oštroumnu opasku umetnika i teoretičara Ulisesa Carriona da „mail-arta ima veoma malo veze s poštom, a vrlo mnogo s umetnošću“ . Naglašavam ovo umetnošću, jer želim da ukažem i na druge gafove koje Čegec čini, opet iz neznanja, posebno kada tvrdi da `za razliku od tradicionalne (standardizirane) književne (umjetničke) proizvodnje, koja egzistira na relaciji umjetnik: mnoštvo primatelja, mail-art proizvodnja konkretizira apstraktnu kategoriju mnogočlane recepcijske svijesti na određen odnos jednoga, konkretnog pošiljatelja poruke i jednoga, isto tako konkretnog primatelja te poruke, zadana izravnim označavanjem konkretna imena, prezimena i adrese`. Ovakvo bukvalno shvatanje mail-arta i svođenje ove umetnosti na dopisivanje, korespondenciju koja obuhvata samo jednog pošiljaoca i jednog primaoca, pokazuje do koje mere Br. Čec nije mogao da shvati osnovne intencije nove umetničke prakse, otvorenu, isprepletanu i fluktuirajuću komunikatibilnost čija često samo polazna tačka može da bude odnos između dve svesti, dve jedinke s podjednakom ulogom pošiljaoca i primaoca, znači u jednom feed-back sistemu, koji upravo svoj `pravi oblik mail-art egzistencije` stiče deintimizacijom, izlaženjem iz tamnice jednog jedinog i jednosmernog kanala u svet, proširujući krug recipijenata svim raspoloživim sredstvima a posebno izložbama, časopisima, katalozima, knjigama, itd. Čegec bi hteo, izgleda, da mail-art utamniči u sferu krajnje privatnog i intimnog, zatvorenog, da od mail-arta načini jail-art. Ova ideja je bez sumnje `originalna`, pa zato preporučujem Br. Čecu da jail-art patentira, teoretski ga fundira i opskrbi proizvodima svoje privatne korespondencije, pismima i razglednicama: mami i tati, devojci (kod ove poslednje došlo bi u obzir i šaputanje na uho, mada se u tom aktu, koliko mi je poznato, ne `rabi posrednička narav poštanske službe`, sem ako ga Br. Čec, dosledno svom bukvalnom shvatanju mail-arta, ne bi obavljao isključivo telefonom), stipenditoru, glavnim urednicima časopisa u kojima objavljuje, sekretarima redakcija zbog neplaćenih honorara, na taj način njegov jail-art dobiće `nedvojben egzistencijalni oblik`. Dotle, umetnici iz celog sveta štampaće svoje postcards čak u više hiljada primeraka, svoje marke, izrađivače knjige: book as artwork (G. Celant), ili bookworks (J. A. Hoffberg) ili, možda još poznatije `artist`s books`, svoje štambilje (Rubber Stamp Art) s porukama koje neće biti svojina samo jednog `konkretnog primatelja te poruke zadane izravnim označavanjem konkretna imena, prezimena i adrese` (sic!), jer će biti izlagane na bezbrojnim izložbama, štampane u katalozima, zbornicima, pregledima, čak i časopisima i listovima specijalizovanim za mail-art (`Ephemera`, `Rubber`, `Commonpress`, i odskora mesečnik iz Belgije `Libellus`).
Br. Čecu, koji se tako nonšalantno brčka u blatu sopstvenog neznanja i neobaveštenosti, ne preostaje ništa drugo nego, ili da nastavi sa svojim jail-artom, ili da svoju malicioznu invenciju iskoristi priključujući se velikoj porodici poštanskih umetnika, prethodno savladavši neke bitne stvari, pri čemu će mu i zbornik koji sam priredio u `Delu` i `Signal Art` otisnut u 77 primeraka poslužiti, kako on sam reče, kao dobar `mail-art bukvar`...
neoavangarda avangarda signalizam casopis signal polemike u srpskoj knjizevnosti zli volšebnici