ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1972
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Veoma dobro očuvano.

Autor - osoba Bataille, Georges, 1897-1962 = Bataj, Žorž, 1897-1962
Naslov Erotizam ; Suze Erosove / Žorž Bataj ; [prevod i predgovor Ivan Čolović]
Vrsta građe knjiga
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik srpski
Godina 1972
Izdavanje i proizvodnja Beograd : `Vuk Karadžić`, 1972 (Beograd : `Branko Đonović`)
Fizički opis 206 str. : ilustr. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Čolović, Ivan, 1938- = Čolović, Ivan, 1938-
Ječinac, M.
Zbirka ǂBiblioteka ǂZodijak ; ǂknj. ǂ28
(Broš.)
Napomene Prevodi dela: 1. L`Erotisme ; 2. Les Larmes d`Eros / Georges Bataille; odlomci
Predgovor: str. 5-7, 143-145
Str. 201-206: Beleške o piscu / M. Ječinac.
Predmetne odrednice Erotizam

„Danas se zna da je Bataj jedan od najznačajnijih pisaca svog vremena. Priča o oku i Gospođa Edvarda prekinule su nit priča da bi ispričale ono što nikada dosad nije bilo ispričano; Suma ateologije uvela je misao u prostor pun neizvesnosti, prostor granice, krajnjosti, vrhunca, prestupa; Erotizam nam je približio De Sada i učinio ga težim. Bataju dugujemo dobar deo trenutka u kome se nalazimo; ali i ono što ostaje da se učini, misli i kaže takođe njemu dugujemo, i još ćemo dugovati. Njegovo delo će rasti.“ (Mišel Fuko)

Georges Albert Maurice Victor Bataille (/bɑːˈtaɪ/; francuski: [ʒɔʁʒ batɑj]; 10. rujna 1897. – 9. srpnja 1962.) bio je francuski filozof i intelektualac koji se bavio filozofijom, književnošću, sociologijom, antropologijom i poviješću umjetnosti. Njegovo pisanje, koje je uključivalo eseje, romane i poeziju, istraživalo je teme poput erotike, misticizma, nadrealizma i transgresije. Njegov će se rad pokazati utjecajnim na kasnije škole filozofije i društvene teorije, uključujući poststrukturalizam.
Rani život
Georges Bataille bio je sin Joseph-Aristidea Bataillea (r. 1851), poreznika (kasnije je oslijepio i bio paraliziran od neurosifilisa), i Antoinette-Aglaë Tournarde (r. 1865). Rođen je 10. rujna 1897. u Billomu u regiji Auvergne, a njegova se obitelj 1898. preselila u Reims, gdje je i kršten. Školovao se u Reimsu, a zatim u Épernayu. Iako je odgojen bez vjerskih obreda, prešao je na katoličanstvo 1914. i postao pobožni katolik oko devet godina. Razmišljao je o ulasku u svećenike i kratko je pohađao katoličko sjemenište. Međutim, dao je otkaz, očito djelomično kako bi se posvetio zanimanju u kojem bi na kraju mogao uzdržavati svoju majku. Na kraju se odrekao kršćanstva početkom 1920-ih.
Bataille je pohađao École Nationale des Chartes u Parizu, gdje je diplomirao u veljači 1922. Diplomirao je s diplomskom tezom pod naslovom L“ordre de la chevalerie, conte en vers du xiiie siècle, s uvodom i bilješkama. Iako ga zbog zaposlenja u Bibliothèque Nationale često nazivaju arhivistom i knjižničarem, ondje se bavio zbirkama medaljona (objavljivao je i znanstvene članke o numizmatici). Njegov rad na École des Chartes bio je kritičko izdanje srednjovjekovne poeme L“Ordre de chevalerie koju je proizveo izravno klasificirajući osam rukopisa iz kojih je rekonstruirao pjesmu. Nakon što je diplomirao, preselio se na Školu naprednih španjolskih studija u Madridu. Kao mladić sprijateljio se s ruskim egzistencijalistom Lavom Šestovom i bio pod velikim utjecajem na njega, koji ga je poučio pisanju Nietzschea, Dostojevskog i Platona, kao i Šestovljevoj vlastitoj kritici razuma i filozofskoj sistematizaciji [potreban citat]
Karijera
Utemeljitelj nekoliko časopisa i književnih grupa, Bataille je autor velikog i raznolikog opusa: čitanja, pjesama, eseja o bezbrojnim temama (o misticizmu ekonomije, poeziji, filozofiji, umjetnosti i erotici). Ponekad je objavljivao pod pseudonimima, a neke od njegovih publikacija bile su zabranjene.[potreban citat] Za života su ga relativno ignorirali i prezirali su ga suvremenici poput Jean-Paula Sartrea kao zagovornika misticizma, no nakon njegove smrti imao je značajan utjecaj na autore kao što su Michel Foucault, Philippe Sollers i Jacques Derrida, koji su svi bili povezani s časopisom Tel Quel. Njegov se utjecaj najeksplicitnije osjeća u fenomenološkom djelu Jean-Luca Nancyja, ali je također značajan za rad Jeana Baudrillarda, psihoanalitičke teorije Jacquesa Lacana, Julije Kristeve i noviji antropološki rad poput Michaela Taussiga.
U početku privučen nadrealizmom, Bataille se brzo posvađao s njegovim osnivačem Andréom Bretonom, iako su Bataille i nadrealisti obnovili oprezno srdačne odnose nakon Drugog svjetskog rata. Bataille je bio član iznimno utjecajnog kolegija za sociologiju koji je uključivao nekoliko drugih odmetnutih nadrealista. Bio je pod jakim utjecajem Hegela, Freuda, Marxa, Marcela Maussa, Markiza de Sadea, Alexandrea Kojèvea i Friedricha Nietzschea, od kojih je posljednjeg branio u značajnom eseju protiv prisvajanja od strane nacista.
Fasciniran ljudskim žrtvama, osnovao je tajno društvo Acéphale, čiji je simbol bio bezglavi čovjek. Prema legendi, Bataille i ostali članovi Acéphalea pristali su svaki biti žrtva žrtve kao inauguracija; nitko od njih ne bi pristao biti krvnik. Ponuđena je odšteta za krvnika, ali nijedan nije pronađen prije raspuštanja Acéphalea neposredno prije rata. Grupa je također objavila istoimenu recenziju Nietzscheove filozofije koja je pokušala postulirati ono što je Derrida nazvao „antisuverenitetom“. Suradnici na ovim projektima bili su André Masson, Pierre Klossowski, Roger Caillois, Jules Monnerot, Jean Rollin i Jean Wahl.
Bataille je crpio iz različitih utjecaja i koristio različite načine diskursa za stvaranje svog djela. Njegov roman Priča o oku (Histoire de l“oeil), objavljen pod pseudonimom Lord Auch (doslovno, Lord „u sranje“ – „auch“ je skraćenica za „aux chiottes“, sleng za odvraćanje nekoga slanjem u WC), u početku se čitalo kao čista pornografija, dok je interpretacija djela postupno sazrijevala kako bi otkrila istu značajnu filozofsku i emocionalnu dubinu koja je karakteristična za druge pisce koji su kategorizirani unutar „književnosti transgresije“. Slikovitost romana izgrađena je na nizu metafora koje pak upućuju na filozofske konstrukte razvijene u njegovom djelu: oko, jaje, sunce, zemlja, testis.
Među ostalim poznatim romanima su posthumno objavljeni Moja majka (koji će postati osnova filma Ma Mère Christophea Honoréa), Nemoguće i Podnevno plavetnilo, koji je, sa svojim incestom, nekrofilijom, politikom i autobiografskim prizvukom, mnogo mračniji tretman suvremene povijesne zbilje.
Tijekom Drugog svjetskog rata Bataille je proizveo Summa Atheologica (naslov je paralelan Summa Theologica Tome Akvinskog) koja se sastoji od njegovih djela Unutarnje iskustvo, Kriv i O Nietzscheu. Nakon rata skladao je Prokletu dionicu, za koju je rekao da predstavlja tridesetogodišnji rad. Jedinstvena koncepcija „suverenosti“ koja je tamo izložena postat će važna tema za raspravu Derride, Giorgia Agambena, Jean-Luca Nancyja i drugih. Bataille je također utemeljio utjecajni časopis Critique.
Osobni život
Batailleov prvi brak bio je s glumicom Silvijom Maklès, 1928; razveli su se 1934, a kasnije se udala za psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Bataille je također imao aferu s Colette Peignot, koja je umrla 1938. Godine 1946. Bataille je oženio Diane de Beauharnais, s kojom je imao kćer.
Godine 1955. Batailleu je dijagnosticirana cerebralna arterioskleroza, iako u to vrijeme nije bio obaviješten o terminalnoj prirodi svoje bolesti. Umro je sedam godina kasnije, 9. srpnja 1962. godine.
Bataille je bio ateist.
Teme
Na raskrižju znanja i velikih ideoloških, filozofskih i antropoloških rasprava njegova vremena, njegovo djelo je i književno i filozofsko, višestruko, heterogeno, marginalno i izbjegava etiketiranje: „tradicionalne kategorije, razgraničenja koja uspostavljaju, pokazuju se neprikladnima ili glomaznima kada želi se polagati račun za sve njegove spise“. Tim više jer je dao sve od sebe da zamagli granice, kao što je sam izjavio u svom posljednjem intervjuu s Madeleine Chapsal u ožujku 1961: „Rado bih rekao da je ono na što sam najviše ponosan to što sam zamaglio granice [...], odnosno povezavši najburniji i najšokantniji način smijanja, najskandalozniji, s najdubljim vjerskim duhom”. To je „švrljanje“ tim očitije zbog višestrukih verzija, rukopisa i strojopisa njegovih tekstova, a i zbog toga što je često pseudonimima potpisivao pojedine spise (kao što su erotske priče): Troppmann, Lord Auch, Pierre Angélique, Louis Trente i Dianus.

MG161 (N)