ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Temeljna knjiga Nicolaija Hartmanna koja se bavi svim filozofskim pitanjima umjetnosti. Bit će od koristi diplomiranim studentima filozofije, znanstvenicima koji se bave kontinentalnom filozofijom 20. stoljeća, studentima estetike i povijesti umjetnosti i kritike te osobama u i izvan akademske filozofije koje žele razviti svoje estetsko razumijevanje i osjetljivost na umjetnost i glazbu.


Nicolai Hartmann (njemački: [ˈhaʁtman]; 20. veljače 1882. - 9. listopada 1950.) bio je baltički njemački filozof. Smatra se ključnim predstavnikom kritičkog realizma[3] i jednim od najvažnijih metafizičara dvadesetog stoljeća.


Hartmann je rođen kao baltički Nijemac u Rigi, koja je tada bila glavni grad Gubernije Livonije u Ruskom Carstvu, a koja je sada u Latviji. Bio je sin inženjera Carla Augusta Hartmanna i njegove supruge Helene, rođene Hackmann. Od 1897. pohađao je gimnaziju na njemačkom jeziku u Sankt Peterburgu. U godinama 1902-1903 studirao je medicinu na Sveučilištu Yuryev (danas Tartu), a 1903-1905 klasičnu filologiju i filozofiju na Carskom sveučilištu u Sankt Peterburgu kod svog prijatelja Vasilija Sesemanna. Godine 1905. odlazi na Sveučilište u Marburgu, gdje studira kod neokantovaca Hermanna Cohena i Paula Natorpa. U Marburgu je započelo doživotno prijateljstvo s Heinzom Heimsoethom. Godine 1907. doktorirao je tezom Das Seinsproblem in der griechischen Philosophie vor Plato (Problem bića u grčkoj filozofiji prije Platona). Godine 1909. objavio je knjigu Platos Logik des Seins (Logika bića u Platonu). Iste godine je završio svoju habilitaciju na Proklu: Des Proklus Diadochus philosophische Anfangsgründe der Mathematik (Proklus Diadochus `Filozofski elementi matematike).

Godine 1911. Hartmann se oženio Alice Stepanitz, s kojom je 1912. dobio kćer Dagmar. Godine 1912. objavio je Die philosophischen Grundfragen der Biologie (Filozofski temelji biologije). Od 1914. do 1918. služio je vojnu službu kao tumač, cenzor pisma i obavještajni časnik. Godine 1919., tj. nakon rata, dobio je mjesto privatnog docenta u Marburgu. Otprilike u to vrijeme upoznao je Martina Heideggera. Godine 1920. postao je izvanredni profesor (außerordentlicher Professor), a 1921. pojavio se rad koji ga je utemeljio kao neovisnog filozofskog mislioca, Grundzüge einer Metaphysik der Erkenntnis (Temelj metafizike znanja). Sljedeće godine postao je redoviti profesor (ordentlicher Professor) kao nasljednik Katedre koju je vodio Natorp. Godine 1925. preselio se u Köln, gdje je stupio u kontakt s Maxom Schelerom. Godine 1926. objavio je svoje drugo veliko djelo — Ethik — u kojem razvija etiku materijalne vrijednosti sličnu Schelerovoj. Iste godine se razveo od supruge.

Godine 1929. Hartmann se oženio Fridom Rosenfeld, s kojom je dobio sina Olafa (1930.) i kćer Lise (1932.). Godine 1931. postao je profesor teorijske filozofije u Berlinu. Predsjedavao je do 1945. Tijekom tog vremena uzastopno je objavio mnoge dijelove svoje ontologije: Das Problem des geistigen Seins (Problem duhovnog bića) (1933.), Zur Grundlegung der Ontologie (O temeljima ontologije) (1935.), Möglichkeit und Wirklichkeit (Mogućnost i stvarnost) (1938) i Der Aufbau der realen Welt. Grundriß der allgemeinen Kategorienlehre (Struktura stvarnog svijeta. Pregled opće teorije kategorija) (1940). Čini se da su nemiri nacionalsocijalističkog razdoblja ostavili Hartmanna relativno neometanim u njegovom zadatku razvoja nove ontologije. U `-Dossiers über Philosophie-Professoren` (tj. SD-datoteke o profesorima filozofije) koje je postavila Služba sigurnosti SS-a (SD) Nicolai Hartmann je klasificiran sa stajališta SS-a na sljedeći način: `ima uvijek bio nacionalist. Odan nacionalsocijalizmu, također, bez političkog djelovanja, ali se mora priznati društveni stav. (usp. donacije NSV-u i ugošćavanje djece tijekom školskih praznika)`.[4]

Godine 1942. Hartmann je uredio svezak pod naslovom Systematische Philosophie, u kojem je pridonio eseju Neue Wege der Ontologie (Novi načini ontologije), koji sažima njegov rad u ontologiji.

Između 1945. i 1950. Hartmann je predavao u Göttingenu. Umro je od moždanog udara 1950. godine. U godini njegove smrti pojavila se njegova Philosophie der Natur (Filozofija prirode). Njegova djela Teleologisches Denken (Teleološko mišljenje) (1951.) i Ästhetik (Estetika) (1953.) objavljena su posthumno.

Smatra se važnim predstavnikom kritičkog realizma i jednim od glavnih metafizičara dvadesetog stoljeća. Među mnogim Hartmannovim učenicima bili su Boris Pasternak, Hans-Georg Gadamer, Emil Cioran, Jakob Klein, Delfim Santos i Max Wehrli. On je moderni otkrivač pojave - izvorno nazvan kategoričnim novumom. Njegovo enciklopedijsko djelo danas je u osnovi zaboravljeno, iako poznato za njegova života. Njegov rani rad u filozofiji biologije citiran je u modernim raspravama o genomici i kloniranju, a njegovi stavovi o svijesti i slobodnoj volji trenutno su u modi među suradnicima časopisa Journal of Consciousness Studies...