ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Znanstveno istraživanje geneze, razvitka i propasti pojedinih civilizacija te pokušaji njihove klasifikacije i sistematizacije bili su u fokusu politologa, povjesničara i sociologa XX. stoljeća. Uz najpoznatije poput „Propast zapada“ (pisano 1918. ‒ 1922.) Oswalda Spenglera, „Studija povijesti“ (1934. ‒ 1961. u 12 svezaka) Arnolda J. Toynbeeja te „Sukob civilizacija“ (1997.) Samuela P. Huntingtona kao vrlo sustavno, metodički razrađeno i samim time značajno valja uvrstiti i knjigu „Raznolikost civilizacija“, utjecajnoga poljskoga autora Feliksa Konecznog, utemeljitelja discipline znanosti o civilizacijama. Knjigu je s poljskoga na hrvatski preveo Antonio Akmadža, a nakladnik je Udruga Repressija. Službeno je predstavljena u velikoj dvorani Matice hrvatske u travnju ove godine.

Autor je na djelu radio od 1917. do 1934. godine, potaknut, kako sam kaže, poljskim odnosom prema Europi i vrijednosti vlastite civilizacije. Smatrao se ponosnim djetetom poljske kulture koja je dio latinske civilizacije. Većinu toga vremena proveo je u gradu Vilniusu. Razlog velikog nerazmjera između opsega djela i vremena njegova pisanja leži u tome što je autor prema vlastitom uvjerenju smatrao da povjesničar svoja istraživanja mora temeljiti na dužem razdoblju te što sustavnijem metodičkom pristupu. Onaj tko se ograničava na jedan odsječak i brza ‒ izlaže se pogrješkama, smatra autor. Knjiga je na engleski jezik prevedena 1962. godine s uvodnom riječi prof. Antona Hilckmana i predgovorom Arnolda Josepha Toynbeea.

Felix Koneczny (1862. – 1949.) poljski je povjesničar i filozof. Diplomirao je na sveučilištu u Krakowu nakon čega je radio kao predavač u Poljskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a kasnije u sveučilišnoj knjižnici u Krakowu. Doktorirao je 1920. te je nakon toga boravio u Vilniusu gdje je bio profesor na tamošnjem sveučilištu. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata poginula su mu dvojica sinova. Bavio se poviješću civilizacija, filozofijom povijesti te filozofijom religije. Slovi za utemeljitelja komparativne znanosti o civilizacijama pri čemu mu pripada središnje mjesto u toj struci, a njegovim su se znanstvenim postignućima koristili spomenuti Huntington i Toynbee u svojim studijama o civilizacijama. Još neka od njegovih djela su: „Cywilizacja bizantyjska“, „Cywilizacja żydowska“, „Rozwój moralności“, „Państwo w cywilizacji łacińskiej“, „Zasady prawa w cywilizacji łacińskiej“, „Dzieje Rosji“, „Prawa dziejowe (oraz dodatek) Bizantynizm niemiecki“, „Polskie Logos a Ethos“… Opus njegova šezdesetogodišnjega znanstvenoga rada bi se prema njegovom izračunu mogao uklopiti u 26 tomova. Ukratko ga se može opisati kao svestranoga povjesničara i filozofa, poljskoga katoličkoga i nacionalnoga mislioca te sveučilišnoga profesora i humanista.

Podjela na civilizacije najopćenitija je podjela svijeta. One su struktura povijesti i sve ostale forme ljudske organizacije (poput kultura, institucija, nacija, socijalnih grupacija) proizlaze iz njih. Koneczny definira civilizacije kao modele ili načine ustroja kolektivnoga života na određenom prostoru. Dakle, društva koja u principu njeguju iste metode kolektivnoga života tvore jednu civilizaciju. Civilizacija je za njega kompleksna metoda. Ova kratka i jasna definicija zapravo je vrlo široka jer obuhvaća sve aspekte života jedne civilizacije. Obuhvaća ustroj pravnoga života, etike, morala, religije, obiteljskoga života te ekonomije. Po njemu, temeljna diferencijacijska odrednica raznolikosti civilizacija je pitanje prava, odnosno pravnoga ustroja. Koristi pojam „trostrukoga prava“ u koje ulazi obiteljsko, imovinsko i nasljedno pravo, a sve počinje od obiteljskoga ustroja. Njezin ustroj u teoriji civilizacija ima temeljno mjesto te iz raznolikosti trostrukoga prava proizlazi raznolikost civilizacija. Iduća po važnosti odrednica za raznolikost civilizacija jest sustav vrijednosti koje Koneczny naziva „Quincunx“. Taj pojam u sebi sadržava pet elemenata; zdravlje, materijalno blagostanje, dobro i istinu te estetiku. Zdravlje i blagostanje pripadaju materijalnom, a dobro i istina onom duhovnom, dok je estetika prisutna u obje sfere. Civilizacije moraju imati uravnotežen „Quincunx“. Po njemu latinska (zapadna) civilizacija ima najharmoničniji odnos tih pet elemenata te je zbog toga superiorna. Veoma cijeni europsku renesansu koja je srednjovjekovnu kršćansku askezu oslobodila predrasude da se krepost može izraziti samo ružnim, mršavim i izgladnjelim tijelom. Za njega pretjerana popularizacija askeze postaje karikatura. „Od renesanse se kategorije morala i istine odijevaju u lijepo ruho“ – piše Koneczny.

Teoriju životnoga ciklusa civilizacija Vica, Hegela i Spenglera, koje kao svako biće nastaju, razvijaju se, doživljavaju kulminaciju te na kraju umiru Koneczny odbacuje kao spekulativnu teoriju do koje je došlo nekom meditativnom metodom. Smatra da je biološki stav prema povijesti fundamentalna pogrješka znanstvenika jer civilizacije ne mogu umrijeti od starosti poput bića, one umiru ako se ne obnavljaju! Postavku da „civilizacije umiru kad ispune svoju zadaću“ on vidi kao literarnu frazu koja lijepo zvuči, ali je znanstveno isprazna. Izražava čuđenje kako u njegovo vrijeme nije zapaženo da su tri najstarije civilizacije – židovska, brahmanska (hindu) i kineska – nadživjele mnoge te postoje i dan-danas.

Spengler pojmove „civilizacija“ i „kultura“ vidi kao usko povezane. One u principu označavaju stadije razvoja i propadanja. Kultura je vrijeme cvata i mladosti, a civilizacijom postaje kada je u klimaksu. Svaka, dakle, kultura po njemu ima svoju civilizaciju, a kada ispuni svoju „misiju“ krene umirati. Slično mišljenje dijele Toynbee i Huntington. Koneczny odbacuje taj princip razlikovanja kulture i civilizacije te postavlja novu paradigmu i govori da su kulture zapravo dijelovi određene civilizacije, a obično se preklapaju s narodima neke civilizacije. Tako možemo govoriti o arapskoj civilizaciji i mauritanskoj kulturi, latinskoj civilizaciji i poljskoj kulturu, turanskoj civilizaciji i ojgurskoj kulturi itd…

Spengler razlikuje osam glavnih civilizacija; babilonsku, egipatsku, kinesku, indijsku, meksičku, klasičnu, arapsku te zapadnu ili europsku. Od njih su babilonska, egipatska i klasična izumrle. Toynbee ih razlikuje čak devetnaest, odnosno dvadeset osam, dok je Koneczny svijet podijelio na sedam civilizacija. Četiri su antičke, a to su: brahmanska, kineska, turanska i židovska te tri srednjovjekovne: arapska, bizantska te latinska. Bavi se samo živim civilizacijama, a za latinsku kojoj sam pripada i smatra je najrazvijenijom tvrdi da je spoj katoličanstva i rimske civilizacije, odnosno da je latinska nastala pod utjecajem katoličanstva koji je od relikata Rimskoga Carstva stvorio vlastitu civilizaciju. Autor se po vlastitom priznanju nije bavio njihovim opisivanjem nego razlikama u želji da dokaže njihovu mnogostrukost te što je najvažnije – da ih sistematizira. Opis svake civilizacije posebno smatra i posebnim podvizima. Za života je sustavno u samostalnim studijama opisao samo židovsku i bizantsku civilizaciju.

Put prema civilizaciji počinje razvojem obiteljskih zajednica te oblikom bračnoga života; monogamnim, poligamnim te njihovim varijacijama. Obitelji koje se nisu razvile u rod izumrle su. Autor dvoji što je starije – obiteljsko ili imovinsko pravo. Imovina više obitelji koje čine rod skuplja se na jedno mjesto, ali ona nije zajedničko vlasništvo, ona je u početku vlasništvo despotskoga rodovskoga starješine, njegova imovina su i njegova žena te sinovi, dok su pod njegovom jurisdikcijom. Što se tiče žena u braku, endogamne supruge iz istoga roda smatrane su ravnopravnima s muževima. S egzogamijom, odnosno suprugama iz drugih rodova, stvar se mijenja. Za njih se njihovim očevima morao plaćati određeni miraz, budući da su tako „kupljene“ smatrale su se vlasništvom muža. Vrlo je zanimljivo pitanje civilizacijske podjele poslova između muškaraca i žena kojega se Koneczny dotiče. On smatra da je podjela poslova na teže i lakše, odnosno muške i ženske također meditativna izmišljotina. Od težine/lakoće posla, odnosno fizioloških karakteristika spolova bilo je odlučujuće nešto drugo, a to je blizina kućnog ognjišta. Žena, s obzirom na to da je odgovarala za odgoj potomstva te brinula za ognjište i pripremala jelo, obavljala je poslove u kući i oko nje, teže ili lakše, ugodne ili manje ugodne… Idući korak ka razvitku predstavlja tradicija. Ona je bila uvjet napretka jer bez nje znanje se ne može prenositi te bi svaka nova generacija umjesto da baštini praktično znanje one prethodne morala ponovno stjecati prethodno znanje koje je izgubljeno. Otkriće čamca, luka, tkalačkoga stana i ostalih ranih otkrića ponavljalo se mnogo puta u raznim dijelovima svijeta. Važna poluga tradicije bio je usavršen i tehnički kvalitetan jezik koji je raspolagao sa što više egzaktnih pojmova. Smatra da svi jezici nemaju mogućnost razvoja do visokoga civilizacijskoga stupnja. Indukcijom dolazi do zaključka da na nižim civilizacijskim razinama postoji mnogo jezika, poput primjerice mnoštva plemenskih jezika afričkih naroda. Napretkom civilizacije smanjuje se broj jezika te se stvaraju nadplemenske organizacije, to jest narodi. „Tek nakon toga možemo govoriti i o većim zajednicama nego što su narodi. A ono što nije na mjestu kod rasa, to je potpuno na mjestu po pitanju jezika – postoji hijerarhija jezika s obzirom na stupanj njihovih razvojnih mogućnosti. Jezikoslovlje će jednom složiti tabelu ove hijerarhije, tabelu izoštrenijeg i tupljeg civilizacijskog oruđa“, piše Koneczny. Autor pokazuje veliko poznavanje svjetskih mikroregija te njihovih jezika i kulture. Za Europu također navodi da je u njoj propalo dosta jezika u korist onih jačih poput pruskoga, ostrogotskoga, vizigotskoga, langobardskoga, franačkoga itd.

S obzirom na rasnu razliku između civilizacija, Koneczny daje mnogo prostora tom pitanju. U njegovo je vrijeme prisutan skepticizam o pitanju rasa koje su danas gotovo i tabu-tema. Smatra da ona prije svega ima psihološku, a tek onda somatsku dimenziju. „Kada bi umjesto pojma `sociološka rasa` ili `psihološka rasa` upotrijebili riječ `civilizacija`, smisao se uopće ne bi promijenio“, smatra autor. Karakter i temperament međusobno su neovisni. Temperament potječe kako od somatskih tako i od psiholoških faktora, dok je karakter zasnovan isključivo na psihološkoj osnovi. Različiti karakteri mogu imati isti temperament, a jedan te isti karakter može se pojavljivati kod različitih temperamenata. Tim više pitanje temperamenta nema nikakve veze s civilizacijom. Dakle, razlika psihološkoga postojanja rasa vezana je uz karakter, ali i o poimanjima estetike, stavovima oko dobra i zla, korisnosti i štetnosti itd. Postavlja se dakle pitanje postoji li povezanost tih temeljnih psiholoških obilježja i rase, odnosno je li različitost mentaliteta posljedica rasne pripadnosti, pa samim time i izvor civilizacijske raznolikosti. Autorov odgovor je – ne! Slično mišljenje dijeli i Huntington, navodeći kako američki crnci pripadaju zapadnoj civilizaciji, za razliku od njihovih arfričkih rođaka. Na istom području mogu egzistirati razne civilizacije dok stanovništvo ostaje isto. Primjerice, sjeverna je Afrika nekoć pripadala rimskoj civilizaciji, a danas je tamo islamska civilizacija iako je stanovništvo više-manje rasno identično. Berberska plemena sjeverne Afrike koja su bila pripadnici rimske civilizacije postala su dijelom islamske civilizacije. U autorovoj rodnoj Poljskoj, koja je etnički vrlo homogena, egzistiraju čak četiri civilizacije; latinska, bizantska, turanska i židovska te dolazi do njihova sukobljavanja – tvrdi Koneczny. „Niti jedna civilizacija ne pripada određenoj rasi, kao što također nijedna rasa nije ograničena na samo jednu civilizaciju, a tim više na određenu njezinu razinu. Ne postoji stalan i nužan odnos, koji se u svakoj rasi izražava drukčije, između rase i pet kategorija života Quincuxa. Afrički i američki crnac se na sasvim drukčiji način bore za opstanak unatoč identičnoj rasi. Tim više u duhovnim kategorijama! Proučavanje Aristotela prešlo je od potomaka Grka na Arape, a potom na latinske narode. A ne prodire li kršćanstvo do svih?“ – pita se autor. Unatoč ovoj analogiji, za razliku od rase koja ne mora biti čista, odnosno za njega niti ne postoji čista rasa, civilizacija mora biti čista, inače propada! Sinteza je moguća jedino između kultura pojedine civilizacije, piše on te nastavlja: „Nema sinteza. Postoje samo otrovne mješavine. Cijela Europa trenutno boluje od miješanja civilizacija. To je uzrok svih `kriza`. Naime, kako je moguće na dva ili tri načina (a u Poljskoj čak i četiri ) gledati na dobro i zlo, lijepo i ružno, štetno i korisno, na odnos društva i države ili države i Crkve? Kako je moguće imati istodobno četverostruku etiku i pedagogiju?! Na taj se način može upasti jedino u acivilizacijsko stanje, što u sebi sadržava nesposobnost za kulturu čina. Slijedi vrtnja u krug povezana s međusobnim izjedanjem. To je slika današnje Europe!“

Još jedno od velikih pitanja u diferencijaciji civilizacija jest pitanje religije. Stvara li religija civilizaciju ili civilizacija stvara religiju? Autor smatra da ne postoji neko opće pravilo povezanosti religije i civilizacije, stoga se baca na istraživanje svake religije te njezina utjecaja na civilizaciju posebno. Religija stvara civilizaciju samo onda kada pod svoje sakralno pravo svodi pet kategorija života, kada odlučuje ne samo o moralu nego i o kategorijama zdravlja, borbe za opstanak, umjetnosti i znanosti. Civilizacije dijeli na sakralne, polusakralne i nesakralne. Sakralne su one kojima religija u bitnome određuje životnu svakodnevicu koja je zapisana u svetim knjigama. To je u prvom redu brahmanska civilizacija s mnoštvom odredbi koje ni hinduističke posvećene osobe ne znaju sve te nisu sigurne jesu li i same u vjerskom prekršaju ili ne. Polusakralne su one čijim pripadnicima vjera u nekim stvarima određuje svakodnevicu i društveno ponašanje poput arapske i židovske, ali kod njih su prisutne značajne oscilacije ako uzmemo u obzir različite denominacije islama i judaizma. U Novom zavjetu nema propisa kako se baviti znanošću i umjetnošću, kako urediti državu, kako čuvati zdravlje ili kako se upustiti u borbu za blagostanje. Nema u njemu ni pravila kako si organizirati dan, ni smjernica za jelo i piće ili odijevanje te taskativnih smjernica kako se ponašati u bračnom životu, stoga civilizacije koje su u vjerskom smislu pripadnice kršćanstva spadaju pod nesakralne civilizacije. Kada bi religija bila ujedno i civilizacija, civilizacija bi bilo onoliko koliko i religija. Povijest pak pokazuje kako jedna religija koja je univerzalna može obuhvaćati različite civilizacije i obrnuto, unutar određene civilizacije mogu postojati pripadnici različitih religija. Izrazi kršćanska, islamska ili budistička civilizacija obične su fraze svakodnevnog govora, ali su bez ikakvog značenja za znanost. Slično kao i izraz „europska civilizacija“, što je potpuno neutemeljeno jer ih je po Konecznom u Europi četiri (latinska, bizantska, turanska i židovska).

Ova je knjiga koncipirana kao sistematičan uvod u komparativnu znanost o civilizacijama te stoga pruža odličan temelj za njihovo poznavanje i razumijevanje. Prvenstveno studentima povijesti, sociologije, etnologije i svih znanosti s čijih se aspekata civilizacije mogu proučavati.