Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 421
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Džin, idejni roman - Dimitrije Pantelić (1938)



Pantelićeva književna ostavština zavređuje, ukoliko već ne prevrednovanje, a ono bar reaktualiziranje i rekomentiranje dosadašnje, više nego skromne, a uz to još i negativne kritičke recepcije

Pripadanje svijetu malih i minornih, drugorazrednih i zanemarenih pisaca odredilo je Dimitriju Panteliću nezahvalno mjesto na dnu vrijednosne piramide hrvatske i srpske književne historiografije. Takvo mjesto uvjetovalo je nezainteresiranost književnih arbitara za njegovu literarnu ostavštinu s jedne i više no šturu biografiju s druge.
Oskudni životopisni podaci kazuju nam da je Pantelić rođen u banijskom selu Cerovljani kod Hrvatske Dubice 1895. i da je od 1905. do 1909. godine, zahvaljujući stipendiji koju je primao iz Zaklade Danila i Julke Banjanin iz Karlovca, polazio petrinjsku gimnaziju. Najveći dio života proveo je u Zagrebu radeći kao službenik. Nekoliko godina živio je u Parizu u krugu slikara Milivoja Uzelca i Mile Milunovića, a prema nekim navodima i sam se bavio slikarstvom. Život je završio u njemačkom koncentracijskom logoru Sajmište u Zemunu 1942. godine.
Za svoga 47- godišnjeg života objavio je četiri prozna djela: novelu Slikarev lijet (Zagreb, 1931.) i tri romana: Osveta prirode (Zagreb, 1934.), Rapsodija Jadrana (Zagreb, 1935.) i Džin (Beograd, 1938., drugo i prošireno izdanje Novi Sad, 1939.). Da njegova djela ne potonu u potpuni zaborav pobrinuo se teoretičar hrvatskog i srpskog književnog romana Stanko Korać. U važnoj studiji Hrvatski roman između dva rata 1914. – 1941., on na formalno – sadržajnoj osnovi analizira dva Pantelićeva romana: Osvetu prirode i Rapsodiju Jadrana, dok prešućuje treći koji je pod nazivom Džin, kao što rekosmo, objavljen u dva ćirilićna izdanja. Pisao je i poeziju.1
U romanu Osveta prirode (1934.) Pantelić literarno suprotstavlja dva načina života: seoski i urbani, patrijarhalni i mondenski. Slijedom toga, roman je kompozicijski sastavljen iz dva dijela: prvog u kojem pisac opisuje život glavnog lika Dušana u tradicionalnoj seoskoj sredini i drugog, u kojem prati njegov život u otuđujućoj urbanoj sredini. Kontrastne Dušanove pozicije u jednoj i drugoj sredini pisac nadopunjava nekim aspektima njegova ljubavnog života. Došavši kao gimnazijalac u planinu u posjet pastiru Vuji, on je upoznao mladu seosku djevojku Kosu s kojom je imao kratku ljubavnu vezu. Živeći potom u gradu površnim i dosadnim životom, a baveći se slikarstvom, uspostavio je vezu s djevojkom Grozdanom koja mu je postala ne samo slikarska inspiracija, već i velika ljubav. Saznavši da je Grozdana zapravo njegova kćerka rođena iz ljubavne veze s Kosom, svjestan svoga grijeha, utapa se u rijeci pred Grozdaninim očima što je pisac prokomentirao sintagmom ”osveta prirode” kojom je i naslovio ovaj roman.
Svojim dijadnim odnosom selo – grad i crno-bijelim polarizacijama ovaj Pantelićev roman oponaša matricu hrvatske realističke književnosti. U njemu temeljno mjesto pripada Dušanu, koji kao Pantelićev književni konstrukt i svojevrsni urbani tip umjetnika svjedoči o raspadu tradicionalnih moralnih obrazaca, a kroz narativ fatalne incestne ljubavi i o rasapu vlastita identiteta. Žanrovski, ovaj bi se roman mogao podvesti i pod egidu zabavne i trivijalne književnosti, pod koju svrstavamo djela koja ”imaju jezičku organizaciju književnog djela, ali im nedostaju umjetnički kvaliteti”, kako je ovaj žanr definirao hrvatski književni teoretičar Zdenko Škreb. U svojoj ocjeni ovog romana Stanko Korać eksplicitno zaključuje kako ”ovu knjigu čini zbir tričarija koje ne zaslužuju baš nikakvu pažnju”2 pa vjerojatno stoga Pantelića ni ne uvrštava u knjige koje sustavno obrađuju književnu baštinu srpskog naroda u Hrvatskoj (npr. Književna hrestomatija, 1979.).3
Ništa bolju ocjenu Korać nije pridao ni Pantelićevom romanu Rapsodija Jadrana (1935.). U njegovom sižeju dominira stanoviti Srđan koji ljeti putuje kao turist brodom od Rijeke do Ulcinja i pritom misli samo na ljubavne avanture. U Splitu doživljava ljubavnu vezu sa strankinjom koja ga poziva u Herceg Novi. Na taj se odlazak on teško odlučuje, a kada konačno pristiže, ne nastavlja započetu ljubavnu vezu. Na svom povratku iz Ulcinja svjedoči sprovodu svoje ljubavi. Uvodeći pojam karamazovštine u ovaj površinski projektiran roman, lišen vertikalno usmjerenih i/ili uslojenih značenja, pisac aludira na problem podvojene ličnosti te moralne raskalašenosti i neodgovornosti pojedinca. Konstatirajući kako pisac voli ”banalno sitničarenje i patetiku, ali nema daha ni za nju”, Korać zaključuje kako u ovom romanu ”likova naprosto nema, oni se ne vide. Nema tu ni najbanalnijeg oblikovanja likova kojim bi se popunio prostor romana, nema ni pejsaža koje bismo mogli vidjeti i osjetiti, nema nikakve materijalne slike svijeta, a bez te slike, bila ona kakva bila, ne može se pisati roman i računati na neki uspjeh kod publike.”4
Da Koraćeve radikalno negativne ocjene Pantelićevih proza nisu usamljene, i da pisac nije u stanju izbjeći obrazac nečega što bismo danas mogli nazvati sapunicom i zagrepsti ispod površine svojih likova i događanja u kojima oni sudjeluju, dokazuje ocjena njegove novele Slikarev lijet (1931.) izrečena iz pera Tonka Maroevića. U središtu njezine fabule nalazi se lijepi i mladi slikar Momčilo i njegova prijateljica i pozerka Zeida kojima dani prolaze u očekivanju mecena koji trebaju doći u atelje i kupiti slike. U potrazi za zaradom Momčilo odlazi preko Oceana, gdje mu u život ulazi lijepa i zanosna neznanka koja se prepoznala u njegovoj slici ”Faun i nimfe”. Odsutsvo istinskih sadržaja i prevladavajući klišejizirani komunikacijski obrasci, naveli su Maroevića na zaključak po kojem je ”frivolna motivika rezultirala otrcanom i banalnom književnom tvorevinom”.5
Nešto veću pažnju medija izazvao je Pantelićev opsežan roman Džin (1938., 1939.) o kojem je sam pisac izjavio sljedeće: ”Džin je inkarnacija sviju nas, u njemu je oštro izražena duša čitavog našeg naroda … U Džinu ja sam ocrtao sve duševne vrednosti i svu vrlinu našeg naroda. Uporedo sa Džinom koračaju tri njegova brata: Nebojša, Ivan i Andrej – Srbin, Hrvat i Slovenac. Ali dok svaki od ove trojice ima posebno obeležje, dok sva trojica imaju pored svojih osobina i po neku manu, dotle Džin stoji visoko iznad njih svojom vitalnošću, svojim umom i svojim iskrenim i inteligentnim delanjem…”6
Svojim objašnjenjem o tome kako je Džin nositelj perspektive za čitavo čovječanstvo, kako on ”korača i ide napred preko Srpstva kroz Jugoslavenstvo Sveslovenstvu, krajnjem i najvišem cilju” i kako ”preporođaj čovečanstva, o kome se mnogo govori i piše, neće doneti stari preživeli narodi sa Zapada” jer će ih ”u gordom zamahu pregaziti jednog dana snažna i zdrava slovenska rasa” koja je ”jedini elemenat na kome ćemo bazirati veliko čovečanstvo, puno duše i srca”,7 Pantelić se je praktički odmakao od Nietzscheovog filozofijskog nauka o nadčovjeku i približio avangardnim zenitističkim idejama Ljubomira Micića o antropološkoj figuri balkanskog barbarogenija koji bi trebao duhovno preporoditi i osnažiti dekadentnu zapadnu Evropu i njezine umorne intelektualce.8

07 knjizevnost 05 vrga osvrt 02

Pišući ovaj opsežan roman, sastavljen od čak 718 stranica, čiju idejno-ideološku perspektivu konotira sam naslov i čiju poetiku autor obrazlaže u uvodnom Predgovoru, prepun suvišnih detalja i besplodnih riječi, bizarnih sižejnih sprega i fabularnih rukavaca, pisac je naizmjenično, više rušio no gradio čitateljevo povjerenje. Čitajući ga, ne jednom sam naišao na izostanak predvidljivih zbivanja i očekivanih smislova koji su kolebali moju čitalačku znatiželju. Ne jednom, pritom sam pomislio na onaj dio Koraćeve kritike u kojoj on tvrdi da ”čitalac mora imati Jobovo strpljenje da opširnije istražuje vrstu proze kojoj pripadaju Pantelićevi romani”.9 Ovako sročenom kritičkom formulacijom o genološkoj odrednici Pantelićevih romana, ovaj se uvaženi kritik praktički približio postmodernističkom modelu shvaćanja književnine kao, ne toliko žanrovske, koliko zapravo komunikološke, kulturološke i sociološke kategorije.
Odbacujući ideju o književnosti kao umijeću koje počiva isključivo na zakonima inovativnosti i originalnosti, višeznačnosti i otvorenosti ostvarenoga, postmoderna je, počevši od šezdesetih godina prošlog stoljeća, praktički relativizirala obezvređujuće kritičke ocjene kao problematične i diskriminatorske, tvrdeći kako neovisno o tome što pojedina djela nemaju željene estetske i metafizičke kvalitete nisu apsolutno bezvrijedna budući da im se ne može osporiti književnopovijesni značaj.
Smatrajući da se u postmodernističkom vremenu književnost ne može dijeliti na dobru i lošu, jer upravo u lošoj književnini dolaze na vidjelo u ”pravim” umjetničkim tekstovima teško uočljivi entiteti, jer su i dobra postmodernistička djela utemeljena na tradiciji, postmoderna (u kojoj, recimo i to, pojedini teoretičari književnosti ne vide ništa drugo doli ”grešku na robi” i alibi za netalentirane autore) je svojom osporavalačkom i subverzivnom paradigmom dovela do sveopće relativizacije književnosti, tvrdeći naposljetku i to ”da samo loša književnost daje odgovore na vitalna pitanja epohe.” 10
Polazeći od toga da je svaki književni tekst prezentacija jednog od mogućih svjetova koji se prenose iz vremenskog konteksta nastanka u vremenski kontekst čitanja, postmoderna (uključujući i stvarajući, a ne isključujući i razarajući) smatra da se prelaskom iz jednog u drugi vremenski kontekst mijenjaju i kulturno-recepcijski kanoni koji dotičnoj književnini pridaju nove vrijednosti, nerijetko suprotstavljene onim estetskim hijerarhijama koje su uspostavile modernističke kritičarske opcije.
Sagledana iz te pozicije Pantelićeva književna ostavština zavređuje, ukoliko već ne prevrednovanje, a ono bar reaktualiziranje i rekomentiranje dosadašnje, više nego skromne, a uz to još i negativne kritičke recepcije. Slijedom toga, uvjereni smo kako izvjesni formalni i značenjski elementi autorove naracije (supstitucija zbiljskih prezentacija simulakrumima, utopijski diskurs jugoslavenskog nad-nacionalnog čovjeka, dezorijentiranost pojedinaca nesposobnih da konstituiraju vlastitu osobnost kao stabilnu i koherentnu cjelinu, incestuoznost, trivijalizacija umjesto estetizacije, narodni jezik proizišao iz sredine koja se literarno obrađuje11) mogu osigurati njegov opstanak u književnoj povijesti. Slijedom toga i ovaj osvrt na Pantelićevu književnu ostavštinu treba shvatiti kao poziv na nova čitanja pa i drukčija vrednovanja.







tags:
međuratna srpska književnost utuljena baština gojko tešić avangarda modernizam romani proza prve polovine xx veka srpski roman ... idejni roman ... džin džinovi