ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Prvo izdanje najčuvenijeg romana Nedžada Ibrišimovića. Veoma dobro očuvano, bez pisanja, pečata, podvlačenja. Omot očuvan.

Autor - osoba Ibrišimović, Nedžad, 1940-2011 = Ibrišimović, Nedžad, 1940-2011
Naslov Ugursuz / Nedžad Ibrišimović
Vrsta građe roman
Jezik bosanski
Godina 1968
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, 1968 (Sarajevo : Oslobođenje)
Fizički opis 189 str., [1] presavijen list s geneal. tablom : ilustr. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Koljević, Svetozar, 1930-2016 = Koljević, Svetozar, 1930-2016
Zbirka Biblioteka Savremenici
Napomene Od slutnje do obistinjenja / Svetozar Koljević: str. 181-185
Rječnik turcizama i manje poznatih riječi: str. 187-189.

Odlomak:
Da li je to slutnja što svuda i u svemu vidim znakove? A ako ih ne vidim, sam ih tražim i objašnjavam? Mogu i svojom voljom da im ne pripadam, jer ja to zaista neću?
Od ljubavnih jada nema većih i njima se predajem.
...Tijelo mi se rastače u komade. Možda su me bacili niz stijenje u Bosoru. Zašto ne umirem?... Ne - bičuju me. Da sam samo upola više svjestan da su to udarci, umro bih, ovako me bude. Velika je moja žeđ da vidim i uočim. Više me boli fijuk kandžije nego njen dodir. Ne mogu da uhvatim ajanove oči, koje me, osjećam, probadaju i prikrivaju za tlo. Žudim da nam se suoče. U mome pogledu našao bi ruganje, iako ga moja duša ljubi.

Jedan od najboljih romana bošnjačke književnosti je zasigurno Ibrišimovićev „Ugursuz“. U književno-estetskom pogledu, to je najbolji roman Nedžada Ibrišimovića (strukturalno i formalno najzaokruženiji, bez pripovjedačkih praznina).
Iako je Ibrišimović posebno volio svog Vječnika i želio je da to bude njegovo životno djelo, ipak je Ugursuz zauzeo to mjesto. Godine 1968. kada je objavljen, izazvao je veliko oduševljenje, pa je nagrađen Šestoaprilskom nagradom.
U romanu je prikazan život stare begovske porodice u vrijeme sultana Mahmuda II, te pratimo njeno propadanje i stradanje. Struktura priče je obogaćena interesantnim pripovjedačem, koji ovo djelo čini posebnim ostvaranjem bošnjačke književnosti. Naime, sve događaje posmatramo iz perspektive nijeme i mentalno obolele osobe čije je ime Muzafer. Zbog svoje psihičke neuravnoteženosti i čestog gubljenja svijesti, Muzafer je pripovjedač kome se ne može vjerovati, to ga čini nepouzdanim.
Ali ono što je još zanimljivije jeste njegova nemogućnost da govori. To znači da mi, zapravo, sve vrijeme čitamo njegove misli, a takva tehnika pripovijedanja se naziva tok svijesti ili struja svijesti. Ovu tehniku pripovijedanja su osmislili engleski pisci na početku 20. vijeka, sa ciljem da prikažu život onakvim kakav jeste, kroz prizmu individualne, subjektivne svijesti koja ga posmatra. Život je nepredvidljiv, haotičan i neuhvatljiv, nije linearna staza na kojoj možemo pretpostaviti šta je sljedeće što će se dogoditi, a baš takva je ljudska svijest. Ona teče nepredvidljivo, jedna misao povlači za sobom drugu, sve što čujemo, vidimo ili osjetimo, izvlači iz naše podsvijesti neko sjećanje ili nas nagoni da potpuno promijenimo tok svojih misli. Da bi što vjernije prikazali struju svijesti u svojim romanima, ovi pisci (Džejms Džojs, Virdžinija Vulf i drugi) su svoja djela pisali isto tako haotično, vrlo često i bez interpunkcijskih znakova, što ih čini izuzetno teškim za čitanje. Tehnika struje svijesti se kod Ibrišimovića ostvaruje malo drugačije, funkcionalnije i urednije, no, samim tim što Muzafer nije sposoban da govori, podrazumijeva se da pratimo samo njegove misli, koje se prekidaju naglim gubljenjima svijesti.
Ugursuz u tom smislu pravi intertekstualnu vezu sa Foknerovim romanom Buka i bes, u kojem je pripovjedač, poput Muzafera, gluh i nijem i psihički oboleo, te je i ovo djelo jedan od najboljih primjera sa spomenutom tehnikom pisanja.


Nedžad Ibrišimović (Sarajevo, 20. oktobar 1940 – Sarajevo, 15. septembar 2011) je bio jugoslovenski i bosanskohercegovački scenarista, kostimograf i scenograf.
Nedžad Ibrišimović, bosanskohercegovački književnik. Rođen je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu, a umro 15. septembra, 2011, također u Sarajevu. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine.
Bio je urednik u listovima „Naši dani“ i „Oslobođenje“, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.
U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizovao KZB „Preporod“ koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva.
Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost „Život“. Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski.
Nakon izlaska iz štampe remek djela „Vječnik“ (2005), Društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman „Vječnik“ je oborio sve rekorde u izdavačkoj kući Svjetlost iz Sarajeva, uključujući i Selimovićev „Derviš i smrt“. U januaru 2009. godine u izdanji IKD „Šahinpašić“ objavljeno je osmo izdanje „Vječnika“, a ukupan tiraž svih izdanja je 12.000 primjeraka.
MG95 (K)